Idu minute kotrljaju se na satu. Upravo sad, dok čitate ove redove koji se nižu pogledajte sat i vidjećete kako putuju da otkucaju ponoć, i da novi dan bude još jedan ekran naših života.
U ovoj noći satkanoj od nota po odabiru vaše duše…prije nego li oči utonu, u san pogledajte ka nebu kroz vaše prozore…ili, u osvit zore…pogledajte oko sebe i kroz duge hodnike misli koje se prelamaju kroz prizme…pronađite, onu taknu nit harizme.
Ponekad kažem da su ljudi kao kolibri, ptice koje otvaraju srce.
Ta mala ptica sa mnogo snage…snage koja svakom čovjeku ponestane…u tom trenutku sjetite se te ptice.
Podsjetiće vas da sve, one male stvari koje čovjek zanemari imaju, ono nešto što nam nedostaje…
U vama je sve…svijet koji živi i postoji, koji se nekad boji…koji voli…
U vama je zabava, slušajte svoje srce, okrenite suncu lice…
Baš kao što kolibri svakom cvijetu prilazi kao da se baš u njemu najviše nektara nalazi i da će taj nektar da bude njemu novi dan…on je sretan…Tako i vi priđite ljudima i jedni, drugima i budite sretni.
A, onako mali kad krenu hladni dani svojim krilima prelete kilometre, nek’ vas ti kilometri podsjete da i vaši koraci mogu prijeći sve staze i ulice, nek’ vas vodi srce, nek’ vas vode osjećanja, u odrazima dana.
Nek’ kolibri probude, u vama uspavano dijete, nek’ vas na ljepotu života sjete kad ih vidite da, u vašoj blizini lete.
Razumite ljude…pružite im ruku…prihvatite njihove odluke i razloge, ne stavljajte ih u izloge, jer se tamo ne ogledaju…svi ljudi osjećaje imaju…nekad su tanani, ali baš ti ljudi su jaki kao i kolibri…
Ne brinite takvi ljudi idu najviše i najače…i kad im duša plače i kad im se srce steže…oni istraju, u oči gledaju, i ne bježe…
Samo polako jer, i kad vidite da su postojani kao stijena…mogu krhki biti…nemojte ih slomiti poput stakla, a da ih vaša ruka nije ni dotakla, jer riječi su te koje lome…
Oni će, i nakon toga, biti, oni koji će vam ruku, u nevolji pružiti…kad vas svi ostave…biće član prijateljske postave…
Neki ljudi su, odista kao ptice…kao kolibri…uporni…snažni…i prate svoje snove…
Sad, baš ovog trenutka dok čitate, ako se pitate…tako je, u pravu ste… sad živite, zrak dišete…svoj život vi pišete…
Volite…recite šta osjećate…priznajte sebi stvarne slike…otvorite vidike…
Sutra je novi dan… iza tog dana novi dan…dok lagano tonete u san…kolibri negdje lete da vas, sjete…da u vama, da u meni…da, u nama spava, ono dijete…probudite ga…i zagrlite to dijete, sebe, zagrlite život…onog koga volite, taman ako treba kilometre da pređete…pustite usnama da kažu sve što srce i duša nalažu.
Milena Vujinović
