Prebirem po ladicama sjećanja… Izronio je onaj 18. travanj 1998. godine kad sam prvi put osjetila svoju prvorođenu kćer kako se miče u mojoj nutrini dok je sa starog kasetofona svirala Crvena jabuka i “Bacila je sve niz rijeku”. Sjela sam na pod uz rub kauča držeći se za trbuh, a suze su nezaustavljivo klizile niz moje lice. Suze sreće i suze straha jer bila sam samo osamnaestogodišnjakinja u četvrtom razredu srednje škole i nisam znala što donosi sutra.
Sada je moja starija kćer već odavno mama, a ja s ponosom nosim titulu bake i volim svoje unuke više od svega na svijetu…
Sjećam se onog prvog “mama”, čuvam sprešane tratinčice koje mi je donijela u bolnicu kad sam održavala drugu trudnoću… Sad me obje kćeri odavno zovu “maminko”, a ja njih “ljubinkice moje”…
U ovim trenucima samoće kad su obje daleko, sjećam se onih sretnih vremena kad smo sve tri skakale po skučenom dnevnom boravku uz Gibonnija i njegovu “Ne znam plesat ‘ ” i sreću na njihovim licima kad bih ogulila jabuku u jednom potezu da kora ostane u jednoj dugačkoj traci…
Daleko su sad moje ljubinkice, jedna 650 km daleko, a druga nešto bliže, ali nisam ju vidjela više od mjesec dana… Samo neka su sretne, moja S. je uspješna mlada socijalna radnica (mekog srca koje nije kreirano za traume koje taj posao nosi), a prvorođena prolazi teške bitke majčinstva i još jedne škole.
Moje ladice sjećanja čuvaju svaki pojedeni sladoled i zamrljane obraščiće, plave majice na cvjetiće i odgovarajuće tajice koje im je nekad davno kupila moja teta. Igračke još čuvam i njima se igraju sva djeca koja kod mene dođu, kao i slikovnice. Odavno ste odrasle, ali ćete uvijek u mojim očima biti one male nasmiješene djevojčice koje s čuđenjem gledaju gliste poslije kiše kako migolje i bacaju snopove jesenskog lišća…
Moje srce pripada vama prvenstveno i boli me svaki put kad pomislim na udaljenosti koje nas dijele… A zahvaljujući modernim tehnologijama, Bogu dragom hvala što me samo pokret prsta dijeli od toga da vam pošaljem poruku u grupu na WhatsApp-u koja se zove ni manje ni više nego “Traume iz djetinjstva” (počela je porukom: “Ima li nešto slatko? Ima, uzmi jabuku!”).
Majčino srce se milijun puta u danu slomi na milijun komadića kad su djeca daleko, a samo jedna poruka sastavi ga ponovno da zakuca brže, jače i snažnije jer zna da su djeca dobro i sretna. Vi ste moje sve, volim vas beskrajno i nikad to nemojte zaboraviti!
Anada Kotorac
