Ti, moj most,
što spaja moje vječne boje,
ja sam ona koja prelazi preko tvoje tišine,
dok moje zrake spajaju zemlju i nebo.
Ponekad se pitam
je li to samo san?
Ili sam ja zauvijek,
zauvijek, zalutala u tebi.
Ti si moj mjesec,
moj ritam i plimni val,
a moje boje – tišina tvoje sjene,
i tako kružimo,
u tom plavetnilu koje nas spaja.
i nikada ne prestaje.
U tvom objemu sam more,
šum valova što noću tiho šapuće,
dok sam u tvom svjetlu zvijezda,
što se skriva u tami,
i opet se rađa,
kad zora polako dolazi.
Ti si moj most,
spajaš moje krajnosti
i sve moje boje, sve moje snage
pretvaraš u snagu ljubavi,
jedan most koji nas ponovo diže
kao da nas nema.
I tu, u toj tajni,
u toj igri energija
koje se prepliću,
mi stvaramo jedno,
a opet, nismo nikada cijeli.
Tvoje ruke su kipari,
što uče mene da budem oblak,
u mom svjetlu, u mom moru
nestajem tiho i besprijekorno,
a tvoj osmijeh stvara nove mostove
koje prolazim,
kroz tvoje oči, kroz tvoje ruke.
I sada, kad se spajamo,
kada naš most uzima novu formu,
ti, moj mjesec, moj val, moj svemir,
i ja, duga, zvijezda, i more,
postajemo jedinstvo
koje ne zna granice,
ali nosi vječnost
u svakom svom koraku.
I sada, naši mostovi,
tako tihi, tako snažni,
spojili su se,
u točnoj točki gdje je sve počelo,
i iz tog spoja,
iz tog plavetnila što je zauvijek nas povezalo,
raste drvo života.
Njegove grane su plavetne poput noći,
zlatne poput tvojih očiju,
svjetlucaju kao sjaj zvijezda
koje nisu nikada nestale.
Svaka grana nosi ljubav koju ne možemo zadržati,
ali svakim dahom ona raste,
u tvojim rukama, u mom srcu.
I na svakom listu ovog drveta,
odražavaju se naši osmijesi,
a pod korijenima našeg spajanja
u miru, u snazi, u ljubavi,
zrači ona energija
koja nas podiže,
kao vječni plamen,
kao rijeka što uči zemlju,
da voli samo kroz stvaranje.
Tako rastemo,
u ovom svijetu što nas drži,
u ovom drvetu što nas povezuje,
jer kroz nas, kroz naše grane,
zauvijek će teći taj most,
koji je ljubav,
koji je život,
koji je vječnost.
Nina Vukadin
