Žena je magnolija,
cvate dok još snijeg ljubi zemlju,
hrabra da bude prva pjesma proljeća,
nježno tvrdoglava u svojoj bijeloj
tišini.
Ona je breskva,
koža joj miriše na sunce,
duša joj sočna, slatka,
ali u njoj – koštica,
srž što se lako ne lomi.
I japanska trešnja,
zbog koje svijet zastane,
da pogleda kratki treptaj raja,
jer ona voli kao da je svaki dan
posljednji ples pod nebom.
A muškarac – on šuti kao hrast,
ne mora govoriti.
Njegova sjena je zavjet,
njegov pogled – vjetar koji zna smjer.
On stoji. I čeka.
On je grab,
ne ljubi riječima,
već rukama što drže,
ramenima što nose,
i pogledom što pamti svaku njezinu boru.
A kad dođe jesen života,
on je javor,
u njemu se ogledaju dani,
zlatni, crveni, topli,
i svaka njegova boja šapće:
“Voljet ću te još.”
I tako –
dok ona cvate,
on pušta korijenje.
Dok ona miriše,
on širi krošnju.
Njezina ljubav – pjesma.
Njegova – odjek.
Njezina – trenutak vječnosti.
Njegova – vječnost u trenutku.
Nina Vukadin
