Vrijeme radnje: utorak, nešto iza 22 sata. Mjesto radnje: spavaća soba. Znam što ste pomislili. Nije to.
Ležim u polusnu s mobitelom koji uporno vibrirajući poručuje: “Nećeš ti sad zaspati, ne tako lako.” Poruka je stigla od Dore. Dugačka. Ima otprilike pedeset redova više nego što sam u stanju procesuirati u tom trenutku. Odgovaram joj, a što točno? Nemam pojma. Saznat ću tek sutra kad je ponovno pročitam i sama sebi u ogledalu poželim “dobro jutro, ljepotice”. Jer dan moramo započeti humorom ako ga želimo preživjeti.
Neću vam otkriti sadržaj Dorine poruke. Ne zato što sam tajanstvena, nego zato što je privatnost svetinja. I zato što bih je možda morala skupo platiti.
Sad možda mislite tko je ta Dora? Ona je moja nećakinja. Osim toga ona je moj osobni urednik, inspiracija, motivacijski govornik i, po novom, nenadani alarm u kasnim noćnim satima. Diplomirala je nešto što ja ne znam ni izgovoriti (a pokušala sam, više puta, čak i uz pomoć Google prevoditelja). Ima više titula nego što bi čovjek rekao na prvi pogled, ali poprilično je izbirljiva kad je riječ o onome što će čitati. Dakle, ako moj tekst preživi njezin filter, preživjet će bilo koga.
Ali da ne ispadne da je ovo oda Dori (iako bi apsolutno zaslužila jednu cijelu kolumnu, možda i serijal), poanta ovog teksta je zahvala. Svima vama koji čitate, dijelite, komentirate i, najvažnije, pitate “Gdje je članak ovaj tjedan?” Jer ponekad autorica (khm, ja) jednostavno zaboravi poslati tekst na vrijeme.
Srce mi je puno kada mi šogorica kaže da se već dugo nije nasmijala nekom tekstu kao što se nasmijala mojem. Ili kad primim poruku tipa: “Ma nema mi ljepšeg nego ujutro, prije posla, uz kavu pročitati tvoj tekst.” I znate što? Zbog takvih poruka ja pišem dalje. Zbog vas otvaram laptop kad bih radije otvorila čokoladu. I zbog vas tražim inspiraciju na poslu, u automobilu, pod tušem, ili u kasnovečernjim porukama koje dolaze od Dore.
Zato obećavam da ću biti redovita, organizirana i odgovorna. (Dobro, možda ne baš sve to odjednom. Možda ni jedno. Ali hajde, barem pokušavam ostati optimistična.)
Ako članka nema jedne srijede… ne brinite. Vjerojatno sam zaspala s mobitelom u ruci pokušavajući dešifrirati Dorinu poruku, a inspiracija mi se zagubila negdje između jastuka i hladne kave. Ali vratit ću se jer vi čekate. A meni je uistinu čast što me čekate.
Ako imate ideju, prijedlog ili temu o kojoj biste voljeli čitati, pišite mi. Tko zna, možda se baš vaša poruka pretvori u sljedeći tekst.
Pišem kad mogu, pišem kad ne mogu, a najviše pišem kad ne bih trebala. Ali pišem. I dok god vi čitate, ja ću pisati. Ponekad s mozgom, ponekad bez, jer podrška koju mi dajete je ono što ovu moju malu zbrku u glavi pretvara u nešto što vrijedi dijeliti.
Zato, hvala. Što ste tu. Što čitate. I što, unatoč svemu, vjerujete da se iza svakog retka krije trud, ljubav i jedna autorica koja se ponekad pravi da zna što radi.
Kolumna: Na valovima riječi – Anna Lowen
