Gledam silne zamolbe i životopise koje sam poslala na raspisane natječaje za posao i pade mi na pamet baba.
Nikako nije mogla prihvatiti da studiram novinarstvo.
-Eeee, ćerce moje, u šta ćeš ti godine sprdit’. Pa ‘ko još iđe na vakultet da bi učija pisat. Ako nisi do sad naučila i neš’.
Kani se ćorava posla i udaj se, rađaj, posla se vaćaj. Pusti olovke, nema ti kruva bez motike…
Smiješna je bila ta moja baba, Bog joj dao pokoj.
Nego, ovako je bilo jutros.
U 7:00, zvoni telefon. U sekundi sam bila na nogama. Pomislila sam da je neko zlo, jer svi moji znaju da me se ne zove prije 9, osim slučaja prijeke potrebe.
– Molim!
– Dobro jutro, Jelinek pri telefonu, iz lista Zrno. Gospođica Majić?
– Da, ja sam, izvolite?
– Obradili smo primljene zamolbe i odlučili Vas pozvati na razgovor. Možete li doći u uredništvo danas u 11:00?
– Naravno, hvala lijepa!
A jadna mi majka, od svih, zovu me baš oni za koje sam se nadala da neće. Opet mi pade baba na pamet i njezino vječito “vraga crnog ti tražiš posa kad moliš Boga da ga ne nađeš, neš’ tako niđe…”
Ne volim kasniti pa sam tako i na zakazani sastanak stigla pristojnih 5 minuta ranije.
Prihvatila sam ponuđenu stolicu, sjela i čekala.
U 11:00, otvoriše se vrata ureda. Na vratima stoji “frajer”. Pristojno obučen, kako i priliči uredniku. Hlače, košulja, uglancanih cipela kao da ih planira koristiti da bi zavirio pod suknjicu, ma možeš si u odrazu nos napudrati.
Prijateljski me, ispruženom rukom poziva da uđem i za mnom zatvara vrata.
Sjeli smo za stol i bez ikakvog formalnog upoznavanja, kao da sam obavezna prepoznati “velikog Jelineka”, počinje razgovor.
– Prvo bih pitao, možemo li na “TI”?
– Možemo, opuštenije je – odgovaram uz smiješak.
– Kako bi mi sebe opisala, u par crtica?
Ufff, ako išta ne volim, ne volim pričati o
sebi…
– Pa, ovako… sve vezano za moje školovanje sam navela u životopisu.
Ono što sam ostavila za usmeni je da sam pouzdana osoba, volim izazove, volim rad u skupinama, volim direktne i iskrene ljude.
Ne volim kašnjenja, traljavost, spletke i licemjerje. Smatram da čovjek uči dok je živ, ako je voljan, a greške pravi i ispravlja samo ako radi.
– Učiš li ti iz svojih grešaka?
– Naravno, nisam još došla do razine da sam sposobna učiti isključivo iz tuđih.
Još uvijek griješim i iz tih grešaka učim.
– Kažeš da voliš izazove, što bi navela kao najveći izazov s kojim si se u životu uhvatila u koštac?
– Pobijedila sam strah od visine popevši se na visoku, strmu liticu.
– Bravo! I o čemu si razmišljala dok si se penjala?
– Kako ću se spustiti.
– Dobro. Vjerujem da pretpostavljaš da svoje kandidate provjerimo koliko god možemo. Našao sam tvoje tekstove na portalu Dišem. Naišao sam tamo na, mogu reći, iskusne pisce. U odnosu na tebe, pošto si još nepoznato ime u tim vodama, oni su velikani.
Reci mi iskreno, jesi li ljubomorna na sva ta imena uz koja se koprcaš i pokušavaš dušu iscijediti da bi stvorila tekst koji bi bio, nakon njihovih objava, zanimljiv pročitati?
– Ma ne, ne smetaju mi ljudi koji su veći od mene!
Obožavam njihov sjaj, njihova velika djela,
sve ono što nesebično dijele s drugima i vidim u tome priliku za rast i razvoj.
Veličinu čovjeka mjerim po tome koliko je spreman pomoći onome od koga nema nikakve osobne koristi. Tamo sam među velikim ljudima koji kvalitetno pišu.
Ne, ne gajim mržnju niti ljubomoru prema onima koji su na krilima svoga stvaralaštva dosegli visine.
– Lijepo si to rekla, ali zar ti baš nikad ne zasmeta kad vidiš da su uspješniji od tebe?
Ja, na primjer, ne mogu biti baš iskreno sretan kad vidim da je netko uz manje uloženog truda negoli ga ja uložim, postigao veći uspjeh,a zadatak nam je bio isti. Još me više ljuti kad smatram da je moje djelo bilo bolje.
Osjećaš li se ikad tako, ogorčeno?
– Ne! Ogorčenost mi je stran osjećaj. Moja duša je k’o ravnica široka, srce k’o kuća veliko kad vidim da ljudi uspiju u svojim ciljevima, a sebi ne dajem za pravo pomisliti da je netko uložio manje truda u svoj rad nego ja u svoj.
– Zanimljivo, hvala ti na vremenu koje si podijelila sa mnom. Bilo mi je zadovoljstvo.
Nakon što obavimo razgovore sa svim kandidatima, bit ćeš obaviještena o našoj odluci.
I tako je naš razgovor završio…
Pružio mi je ruku u znak pozdrava.
Mlitavi stisak kojime sam bila pozdravljena samo je pojačao osjećaj praznine u duši
koja me je štipala za vrijeme razgovora.
Ne samo da nisam studirala novinarstvo, nisam studirala ništa, ostala sam na srednjoj veterinarskoj školi, ali ovakvih razgovora, za razne poslove i sugovornika sam imala više nego dovoljno.
Često su moju vrijednost procjenjivali ljudi koji su puni sebe i smatraju da je njihovo najbolje samo zato što je njihovo.
Tužno je što od takvih rijetko dobiješ “čestitam” za neki svoj uspjeh, a i kad ga uspiju procijediti, bude tek prazna riječ, bez osjećaja, a kamoli da uživaju u nečijoj sreći.
Nikako mi nisu jasni ljudi kojima smeta radost i veselje onih s kojima se kroz život susreću. Nije mi jasno kako je nekome teško podnijeti da se ljudi oko njega raduju.
Pa zar nije lijepo kad te u prolazu okrzne ta energija pozitive, pogotovo danas, kad je toliko puno sivila čak i u sunčanim danima?
Davno, davno, jedna stara baka je prolazila kroz ulicu u kojoj sam živjela. Mama i ja smo sjedile u dvorištu pripremajući se za ručak. Proljeće je ljetu predavalo smjenu i takve dane smo koristili za objedovanje na otvorenome. Starica je zamolila za čašu vode. Mama ju je ponudila da s nama blaguje i gospođa je objeručke prihvatila. Nismo ju pitale odakle putuje ni kamo ide, tada je to bilo tako; ako te netko zatekne dok jedeš, ponudi ga i nahrani ako je gladan.
Za vrijeme objeda starica je često pogledavala u mene s izrazom na licu kao da nešto želi reći. I mama je primijetila taj pogled. Konačno je gospođa progovorila…
– Vaša curica je svojevrsno indigo dijete.
Meni je to bilo smiješno jer sam tada znala samo za indigo papir.
Često sam kao mala plakala kad bih vidjela osmrtnicu, a preminulu osobu uopće nisam poznavala.
Plakala sam nad fotografijom koju sam našla među tatinim stvarima iako nisam znala da je na fotografiji djevojka, a čiji portret je moj otac naslikao, preminula od karcinoma. Jednostavno sam osjetila neobjašnjivu tugu.
U većim skupinama, što odraslih ljudi, što djece, skoro pa savršeno sam znala razabrati tko je iskren, a tko nije, kao da njihove duše držim na dlanu.
Kako sam često plakala, često sam i osjećala navale radosti iz čista mira.
Bila je to tako golema sreća da sam imala osjećaj da mi zlatni zračci izviru iz svake pore na koži.
Starica je s mamom dugo razgovarala, vjerojatno joj je govorila kako da se ophodi sa mnom da bih ostala cijela iako su moji roditelji na sve promjene raspoloženja s kojima sam odrastala reagirali puno prije toga neobičnog ručka sa slučajnom prolaznicom.
Vodili su me stručnjacima i tražili mišljenja i pomoć, ali sam pojam “indigo” im nitko nije spominjao. Koristili su izraz emocionalne senzibilnosti.
Takva sam rođena i kako sam morala puzati prije negoli prohodam, tako sam učila i nositi se s tim pojačanim osjetilima.
Imala sam sreću što sam odrastala u zdravom okruženju, u obitelji punoj ljubavi i sloge.
Naučila sam tugu progutati, a da ne izgorim. Suzama joj ugasim plamen.
Isplačem to što me stegne, ne stidim se toga. Obrišem suze i tražim sreću, bilo čiju, kojom ću se oporaviti. I baš mi je milina gledati kad se drugi raduju.
Kolumna: Iz Sandrinog pera
Sandra Utovac
