Jakoj ženi teško se praštaju slabosti i mane.
Loši dani i ta psovka koja joj se omakla iz damskih usta.
Kada se ljuti i boji i kada se ponaša hirovito kao dijete.
Kada je nesavršena i ranjiva od glave do pete,
kao da krši neki nepisani ali stvaran zakon.
Svakim svojim korakom dokazuje svoju besprijekornost,
koja joj je ponekad teška kruna na glavi.
Istovremeno je i krasi i boli.
Jaka žena ništa ne treba već želi.
Ona može sve sama i nikada ne moli.
Živi pod povečalom i na bijelom papiru njenog savršenstva,
onu kap crne tinte koja je pala uvijek će vidjeti više.
Jaka žena priča lijepo, smije se glasno ali plače tiše.
Pa poželi samo hodati bosa, raščupane kose i biti sve ono što kao ne bi smjela biti.
Poželi biti slaba, s milijun mana i da joj na licu jedina šminka bude Sreća.
Poželi zamijeniti tešku krunu od jakosti i savršenstva mirisnim vijenčićem od cvijeća.
Stela Kolar
