Dođu tako ti dani
kada uspomene ne mogu
držati dalje od sebe
ma koliko se trudila
gurati ih u tamne zakutke uma
od kuda su počele izvirati
rastavljajući ionako
previše puta
spajano srce
tjerajući ga do točke pucanja
dok oči se sjaje
od svih neprolivenih suza
koje sam tako
vješto prikrivala osmijehom…
Dođe tako to sunčano jutro,
ledom okovano
kao uostalom i svake
godine do sada i
sjećanja naviru jedno za
drugim
lomeći me napola,
a jecaji koje guram
duboko, tamo odakle
izviru,
svojim drhtajima
prijete da me gurnu
preko ruba
na kojem već previše
dugo balansiram…
Dođe tako to vrijeme
kada prestanem se boriti
i pustim tugu da
me preplavi
puštajući suzama da
ispiru tragove boli
što zagnojili su se
po zašivenim rubovima
stvarnosti,
one iste u kojoj
već godinama te nema
jer tvoj dom je daleko
tamo gore među oblacima
dok mi koji smo ostali
nastavljamo pitajući se
što bi bilo…
kad bi bilo…
samo da onda odlučio si
drukčije…
Dođe tako taj dan
rastavi me
na dijelove za
koje mislim da
nikad sastavit se neće,
ali prođe,
suze liječe i najteže rane
sastavljajući ih ponovno
poput najvještijih krojača
spajajući rubove u
cjelinu koja traje i
traje sve do onog dana
na rubu zime
koja bori se za prevlast
sa proljećem…
Onda kada tvoje je
srce odlučilo da je preteško
i zauvijek je utihnulo…
Martina Kopić
