Drhti strast od pamuka,
dok pjesma altove prelijeva,
i svod se od sebe rastavi.
Grme jecaji kao kandže osnažene,
a u mulj zamotana ja se čudim
i pitam se jesam li toliko potrošena da se ni trgnula nisam.
Pucaju stakla i skrnave planine,
a ja kamena.
Gdje si, streho moja?
Da nabore uglačaš,
ispijen slad nadoliješ,
iscijeđene pore napuniš,
da svježu i čilu sebe vratim,
gdje si?
Na izrođenom bedru,
u sprženoj travi te čekam,
podupri me da i ja grmim,
cijelom svijetu obznani
da sam pitka kao onaj jecaj
i ona pjesma od koje drhti strast.
Duh mi od razbojnika otkupi
i potkupi ognjište,
neka plam upali.
Drsko ću zasjati i zahvaliti ti,
ona ista ja
što se negdje usput izgubila.
Kristina Barić
