Ljubav nije zaspala
u zlatnoj kolijevci zabluda.
Čista kao poj anđela
kao nevjesta u bijelom.
Još joj svijetlo duše
puteve poznaje,
gdje svetionik nadanja stoji
kao barjak slobode.
Kraljica bez krune i sluškinja
u nekoj čudnoj igri ruskog ruleta,
gdje su prkos i ponos samo
maglovite oči jutra.
Nestalna kao ptica u letu,
u grletci duše čuti ćeš
njenu pjesmu.
Svaki pad je ko’ slavuja let
pod mekim perjem njenog krila.
U podivljaloj igri mora
nebeska je gluhonijema sjena.
Gdje se praskozorje prelijeva u zoru,
šapat je iskona,u Božjim dubinama.
Još dah joj slutim u krilu vjetra
kada skrivena leži na
rajskim dlanovima.
Čvrsta kao sidro
u bespuću dna.
Gorda i ponosna,
kao konjanik kad odsedla
bijelog vranca istine.
Izbrazdana kroz podmukle sjene makova,
oživi u novo uskrsnuće.
Sanja Krušelj
