Brojiš li korake, gledaš li oblake, ili tražiš ruke, koje znaju da broje trenutke u zagrljaju?
Kako su se nas sjetiila plavetnila…obojala sve oko nas.
Jedan talas brod vodi, pjesak u pustinji piše…stigle su proljećne kiše.
Plavetnila noći…znam ti ćeš doći…nečujno…
Tamo na molu, gdje vjetar more talasa, čuje se melodija tvog baršunastog glasa. Tamo negdje…gdje mogu dotaći tvoje lice…
Tamo gdje život čine sitnice…
Gledamo kako iz čahure leptiri izlete…fenjeri svijetle…nebom lete komete.
Zastani na tren, samo da gledamo…kako se sve slaže polako…
Zastani i slušaj, kako sve oko nas je kompas koji može da nam strane svijeta okrene, kad iglu na njemu ljubav pokrene.
Sakriću se negdje gdje samo tvoje srce umije da me pronađe.
Rasuću kao tragove pustinjske stihove…oni vode do mene.
U tvojoj ruci biće kompas, prati osjećaj.
Na kojoj strani svijeta noćas ljubav šeta?
Koliko napisanih raspleta…koliko osjećanja traži svoj put, prije svitanja?
Gdje idemo…šta čekamo, da li znamo…koji ples plešemo.
Mostovi i putevi koje prelazimo…korake brojimo pod nebom ovim postojimo…da volimo…
Zajedno dišemo…plešemo kroz putokaze…kako se nalaze svijetovi u tvojim očima?
Kako se ljubav priča usnama, kad riječi zaćute?
Moje oči prepoznaju te…moje srce te osjeća…kako dolaziš…kroz misli prolaziš…poznajem ti korake i stare navike…
Starke patike… na toliko koncerata u njima smo plesali.
Tamo negdje vjetrovi su brodove talasali.
Nismo mi zalutali, ako smo ćutali, dušom smo pjesmu pjevali, riječi govorili…
Znaš li kog trena smo se zavoljeli?
Onog trena, kad je plesala sjena od mjeseca…
Sad tražiš me kroz ove duge staze kojim prolaze sve uspomene…
Pitaš za mene…pitam za tebe…na policama naših dana poneka rana, na zidu slika naslikana…ulje na platnu…osjećanja na klatnu vremena…
Ti i ja satkani od uspomena…stare čitamo…nove gradimo…
Još se tražimo…po ispisanim stranicama…po granicama srca…
Tanka je linija, led puca…sunce ga otapa…ljubav se sklapa i rađa iznova.
Čitaj dušo iz naslova, šta prema tebi osjećam…
Pišem ti novine…pozovi me, isti je broj…na adresi sam tvojoj.
Tražim slike pišem slova…volim te koliko proljeće ima boja.
Koracima bez broja…kompasima što tvoju dušu vode i ona jedna kap što iz oka niz lice ode. Osmijehom na usnama… zagrljajem…i toplinom koja ljubavlju odiše…volim te glasno i tiše…volim te sve više…
To ti sve u novinama piše…u novinama iz naših dana.
Volim te stihovima pustinje…kroz pješčane dine…napisane rime…
Volim tvoje ime…kad me pogledaš tim očima…u njima ima…toliko svijetova, toliko ljubavi…
Ne trebaju nama tragovi, ni pusti gradovi u noći, da bi se pronašli…
Sve mostove koje sme prešli, sve puteve što pamte naše korake…kišne oblake i sunčane dane. Jedno drugom lječili rane…kako sve to u novine da stane…na te stranice što ispisalo ih je srce…olovka vodila…od prvog trena sam te zavoljela.
Dolaziš…čekam te…na stolu novine…otvaraš i čitaš…sve znaš…jer osjećaš…svako slovo, svaku riječ…
Gledaš slike na svakoj od njih napisan je stih…kad se svi stihovi spoje kao zrna pijeska…latice otvore cvijetovi pustinje…
Kad se usne, na usne naslone, ne trebamo kompase,novine, ni tragove kad te ruke zagrle…znamo na kojoj strani svijeta noćas ljubav šeta.
Milena Vujinović
