Ne tišti me, ne guši,
u ne prilici
rađam se ponovo.
U istoj magli,
u istom mraku
na svjetlost
privikavaju se oči.
Slušam vrisak
glasniji je od
novorođenčeta
tek izašla na ovaj
zbunjeni svijet.
A oni saginju glave,
prekrivaju usne,
zatvaraju vrata.
Ovo je izvan svakog rata,
strepnja, pohlepa
sebičnost
što izviruju
iz smušenih glava.
Duša im pusta,
dokle će lutati daljinama
bez vidika, bez cilja?
U nadi sve se rađa ponovo
i na koncu
što te tišti, što te guši?
Pusti, samo pusti…
Karolina Obradović
