Dobro došli u zemlju gdje su tri stvari sigurne. Porezi, svađe u komentarima na Facebooku i činjenica da nikad, ali baš nikad ne možemo svi krenuti u istom smjeru. Pa zašto bismo onda odjednom svi odlučili bojkotirati trgovine u petak? Ili cijeli tjedan?
Zato što su to učinili Talijani i Britanci?
Budući da svi ovih dana imaju nešto pametno za reći o toj temi, zašto bih ja bila izuzetak?
Evo kako po meni to kod nas izgleda.
Prvo na društvenim mrežama dijelimo fotografije s natpisom “Ne kupujem u petak!”, uz obavezni Hashtag #BojkotPetka, i herojski odlučujemo ne otići u trgovinu. Ali već u osam sati ujutro netko panično shvati da nema mlijeka za kavu. Do podneva shvaćamo da su nam misteriozno nestale zalihe wc papira. U tri popodne roditelji doznaju da dijete treba hamer papir za projekt iz biologije. A onda dolazi ono najgore, u pet popodne, usred bojkota, netko izgovori rečenicu “A što ćemo večeras jesti?”
I tako završimo u dućanu, jer život je surov, a bojkot ne ide uz gladne ukućane.
Problem je što mi nismo Talijani i Britanci koji kolektivno bojkotiraju, drže se plana i postignu svoj cilj. Mi smo narod koji u teoriji podržava bojkot, ali uz jedno malo “ali”. Bojkotiramo, ali ako već moramo u trgovinu, onda ćemo uzeti samo kruh i mlijeko. I možda nešto slatko. I eventualno pivo.
Da ne zaboravim spomenutu onih nekoliko glasova iz mase koji će reći “Što će nama bojkot? To je za one gore, mi ionako nemamo para ni za koji dan u tjednu.”
I tako od bojkota ne ostane ništa, osim dobre rasprave na Facebooku i hrpe ljudi koji su u četvrtak pokupovali duple zalihe svega.
Jer realno, bojkot bi kod nas možda mogao uspjeti samo pod uvjetom da netko na Facebooku napiše detaljne upute kako to učiniti. I da ne uključuje pekare.
Dakle, dok će ostatak svijeta možda uspjeti poslati poruku trgovcima i natjerati ih da razmisle o svojim maržama, mi ćemo se baviti raspravom je li bojkot srijeda prikladnija, jer nam petkom baš uvijek nešto treba.
Kolumna: Na valovima riječi – Anna Lowen
