“Jeste li čuli za pravilo od 10 minuta? Isprobali smo ga i sada više nismo robovi kućnih generalki. Stvarno djeluje.”
Ne znam bih li se nasmijala ili rasplakala na ovaj dio iz članka koji sam pročitala prije tri dana.
Možda ste i vi ovih dana naišli na taj isti članak, ili više njih, koji govore o famoznom “pravilu deset minuta”. Odnosi se na čišćenje doma, ali se može odnositi i na druge aspekte života.
Kada je riječ o navikama, pravi majstor za njih je navodno James Clear koji je napisao knjigu pod nazivom „Atomske navike“, a njegova filozofija govori da je uspjeh proizvod svakodnevnih navika. To znači da stvaranjem novih ili promjenom postojećih navika možemo promijeniti svaki aspekt svojeg života, čak i onaj što se tiče čišćenja doma.
Po Jamesu Clearu „pravilo deset minuta“ sugerira da ako čistimo samo tih deset minuta dnevno, naš dom može uvijek biti uredan bez iscrpljujućih generalki. Da, dobro ste pročitali. DESET MINUTA. Odmah sam pretpostavila da je taj James Clear netko tko živi sam, ne jede kod kuće i umjesto djece ima kaktuse.
Zamislite savršen svijet. U njemu se svaki član kućanstva nakon obroka digne, pospremi svoj tanjur, opere ga, obriše radnu površinu i možda, ako su raspoloženi, usput usisaju cijelu kuću. U tom svijetu pravilo čišćenja od deset minuta dnevno funkcionira savršeno.
Kod mene, situacija je malo drugačija. Imam muža i troje djece, što znači da u mojoj kući ne vrijedi pravilo deset minuta dnevno, nego pravilo „u deset minuta se može napraviti više nereda nego što ja mogu očistiti u deset sati“.
Dok ja pokušavam održati tu čistoću, moja kći će u međuvremenu izvući deset čaša, jer zašto bi koristila jednu? Netko (nikad nitko ne zna tko, ali ja znam) je ušao u kuću u blatnjavim cipelama i prošetao od hodnika do kupaonice pa je malo navratio i do kuhinje. Zašto? I ja bih to voljela znati. Nakon što je izvukla sve čaše, najmlađa kći je odlučila biti kreativna pa raditi ogrlice ili narukvice s milijun perlica koje na kraju završe po podu i tepihu.
Deset minuta dnevno štedi sate čišćenja kasnije? Pa kod mene tih deset minuta prođe samo dok pokupim sve čaše i perlice s poda prije nego što naiđem na neku zamku u obliku prolivenog soka ili misterioznog ljepljivog otiska.
Jedini način da članove obitelji natjeram na čišćenje je ako im kažem da netko dolazi. I tada je njihov doprinos diskusija o tome tko je kriv za nered. Ipak, moram priznati da naposljetku dnevni boravak čudesno ne izgleda kao da ga je upravo poharao tornado.
I sada dok gledam što sve trebam očistiti, deset minuta mi se čini kao da gledam reklamu za vježbanje. “Samo deset minuta dnevno do savršenog tijela!” Zvuči sjajno, ali svi znamo da nitko u reklami nije dobio pločice na trbuhu u deset minuta.
Ukratko, u mojoj kući pravilo deset minuta čišćenja zvuči kao početak humoristične drame, a ne organizacijski trik. Neka se javi osoba kod koje ovo funkcionira, ali neka bude spremna odgovarati na moja detaljna pitanja. Imaju li djecu, jesu li u braku ili samo žive u katalogu salona namještaja?
Jedino pravilo koje kod mene vrijedi je pravilo ignoriranja. Ako možeš ignorirati nered dovoljno dugo, možda se počne čistiti sam.
Dakle, ako negdje postoji svijet u kojem ovo pravilo funkcionira, voljela bih ga posjetiti. Možda čak i ostati tamo. Ali dok se to ne dogodi, nastavit ću živjeti u realnosti, gdje deset minuta nije dovoljno ni da nađem krpu za brisanje prašine, a kamoli da kuća ostane uredna.
Svejedno, hvala autorima članaka na trudu. Njihov optimizam je osvježavajući, skoro kao i osjećaj kada na tepihu pronađem pola vrećice čipsa.
Kolumna: Na valovima riječi – Anna Lowen
