Ledeni okovi tišine
okovali su moje tijelo
praveći od mene zamrznutu
ljušturu u vremenu
zaborava
koji guši svojim
čvrstim viticama
isisavajući ionako
sve slabiji dotok zraka
u smradu ove prostorije
satkane od niti
najfinijeg bola
dok zraka sunca
probija se kroz
pukotinu
napuklih stakla
koja razlamaju svjetlost
na najsitnije djelove
probadajući
mrtvu tišinu svojim
pucanjem,
a ja raspadam se….
Martina Kopić
