Ne tražim nadu
na ugaslom ognjištu
tamo gdje plamen
već odavno
utrnuo je
svoju iskru,
a vjetar raznio i
zadnji trag pepela
koji mogao je
svjedočiti
našoj sreći,
toplom domu…
Ne tražim sreću
na srušenim temeljima
tamo gdje nekada
stajala je kuća,
ista ona u kojoj
grlio si svaku moju
manu
jednako kao i
savršenost,
a uspomene izviru iz
svakog korijena
korova koji
neumorno preuzima
svaki preostali trag
betona…
Ne tražim
ništa više
prekasno je
srušili su naše nade,
naše snove
ostavljajući ruševine
na kojima više
graditi se ne može…
Martina Kopić
