Kažu da je život pun izazova, ali nitko me nije upozorio da će najveći od njih biti košara za prljavi veš. Ta prokleta košara nikad nije prazna. Nikad! Ako slučajno uhvatim trenutak kad je prazna, to je samo zato što sam na rubu živčanog sloma zbog šest rundi pranja pa sam odlučila zanemariti čarape skrivene pod krevetom.
Ima neka čudna magija u toj košari. Ubaciš jednu majicu, a do jutra se u njoj stvori cijela kolekcija ljeto-zima. Hlače, trenirke, jakne i ona misteriozna čarapa bez para. I što je s tim čarapama? Imaju li neki tajni klub? Nestaju, kao da vode dvostruki život u paralelnom svemiru. Ili se možda samo kriju sa svim mojim nestalim kemijskim olovkama.
A što tek reći o boji? Tko je izmislio da se bijeli veš ne smije prati s crvenim? I zašto bijelo ne ostaje bijelo nakon deset pranja? Čak mislim da je “50 nijansi sive” zapravo inspirirano perilicom za rublje i bijelim majicama, jer svaka bijela stvar koju posjeduješ s vremenom postane siva.
Ne smijem zaboraviti spomenuti trenutak kada konačno složim sve oprano, podijelim po sobama nadajući se da će djeca pospremiti u ormar, i već čujem kako netko viče “Mamaaa, gdje mi je ona majica s printom? Nisam je vidjela već danima.” Hm? Možda je pod krevetom s onim čarapama?
Jedino što mi daje utjehu je pomisao da nisam sama u ovom kaosu. Jer negdje, u svakoj kući, postoji košara za veš koja se nikad ne prazni, čarapa koja nikad ne nađe svoj par i osoba koja vječno traži čistu majicu.
Kolumna: Na valovima riječi – Anna Lowen
