Lagano dolazi noć, sunce već negdje putuje, meni se ne ide, zvijezde su negdje gdje se ne vide.
Znam da polako dolaze i krišom izlaze.
Nebo ispisalo, sve ono što se u meni obrisalo.
Na neki način želi da me podsjeti, da što zapišem ne mogu da obrišem.
Evo dišem… i pišem iznova, sve se ponavlja, svaka riječ reciklira i obnavlja.
Sa mojih dlanova kad ptica odleti, znam ka nebu će da leti.
Tad možemo vidjeti sve što mrak sakrije, onda kad razlivena boja na nebu otkrije.
Jer niko nije kao prije. Tamo gdje ptica gnijezdo svije, tamo se dio mene krije.
Isto je sve, a zapravo ništa nije.
Jesen stiže, šunja se polako, iza ugla tek onako mi se javi šapatom.
Ljeto bi da otputuje, znam još mu se ne ide.
Odlaze ptice, pamtim to lice sa neke skice.
Nacrtano na papiru pretvoreno u zbilju.
Negdje sam to lice srela, negdje sam tu dušu voljela.
Negdje je to lice čovjeka jesen koja dolazi, sjećanje koje se vrati, a ne prolazi.
Zelene oči tragovi u noći, kad ih ugledam znam koji putem trebam poći.
Noć, potpuna tišina, na svijetlosti vidljiva paukova paučina.
Šta bi ljudi mi, da neko sjećanja u nama ne probudi, jer svako sjećanje novo izgradi. Sve su to putevi kojim srce prolazi, vidim ga kako ulicom dolazi.
Njegova sjena i kosa razigranog dječaka, uz njega gitara koju uvijek nosi.
Spreman da je izvadi iz njene futrole i zasvira s’ razlogom i bez razloga.
Baš ova noć je ta koja ga je dozvala, idem ka njemu koracima, vođena ovim obojanim oblacima u noći, znam da ću do njega doći.
Sve prolazi, vraća se i odlazi, pa opet dolazi.
Godine i hronike čiste melanholike, dobiju nove slike kad ljubav probudi u nama iznova putnike.
Milena Vujinović
