– Draga gospođo Poole…
– Gospođice – nakašljala se, a zatim ga ispravila svojim teškim britanskim naglaskom koji je još dugo vremena, nakon što je utihnula, odzvanjao zagušljivom prostorijom njene vile, zadržavajući se u zraku dulje od visokog C sviranog na njenom starom, raštimanom i prašnjavom klaviru ili gorkih suza koje je lila do prije pet minuta.
– Gospođice Poole… – detektiv Hodgson prihvatio je njezin ispravak. – Žao mi je zbog vašeg gubitka, no moram Vas zamoliti da mi još jednom kažete što se dogodilo.
Pogledala je sredovječnog čovjeka prosijede kose i velikih, okruglih naočala svojim krupnim, nebeskoplavim očima koje su se opet natopile suzama. Uspravivši se, premjestila je rupčić iz lijeve ruke u džep svog crnog kaputa te popravila crni šeširić, a zatim duboko udahnula, stisnula zube i odlučila u svoje misli prizvati sliku one večeri. Crnilo u njenim mislima uskoro su zamijenile slike i događaji kojih se jasno sjećala. Te večeri, mjesec listopad polako je odlazio, a na vrata je pokucao njegov susjed studeni, noseći srp hladnog vremena te debeli kaput i crni šešir na glavi, kao i gospođica Poole. Uredno složene kose u visoku punđu, gospođica – bivša gospođa – Poole hodala je pod zagasitožutim svjetlima uličnih lampi ulicama Bromhama. Hladan povjetarac tjerao ju je da ubrza korak do svoje vile i sklupča se, zamotana pod debelim, ručno šivenim pokrivačem u stari naslonjač pored bijelog, mramornog kamina. Čekajući svog supruga te ispivši svoju šestu čašu dvadeset i pet godina starog, najskupljeg otrova Pappy Van Winklea, produžila je teturavim korakom do prozora, gledajući gustu maglu kako prekriva voćnjake, šumu i travu velikog i raskošnog imanja koje je nekad pripadalo pokojnom gospodinu Pooleu – ocu njenog supruga. Pepeo se u slojevima taložio dnom porculanske pepeljare, dok su prigušena svjetla sobe postajala sve prigušenija, a dim deset opušaka cigareta prekrio cijelu sobu poput magle koja je imanje ovila u bijeli veo misterije.
Uskoro, sovin huk najavio je početak duge noći, a glasan i oštar zvuk motora otkrio je Bugatti tipa 57 koji se jasno vidio pod snopom svjetlosti proizvedenim od svojih prednjih farova. Gospođica Poole odmah se otrijeznila i oštro pogledala ispred sebe, vidjevši gospođicu Clemens – Farwell obučenu u svoju služavsku odjeću kako u svojim grubim, hrapavim i pohlepnim radničkim rukama iznosi Rembrandtovu Noćnu stražu, pokušavajući se obogatiti. Zaprepaštena, gospođica Poole ispustila je svoju jedanaestu, nedovršenu cigaretu koja se, zajedno sa pepelom iz porculanske pepeljare, našla prosuta preko najfinijeg i najskupljeg, ručno šivanog tepiha sa zlatno uvezenim obrubom. Pretrčavši najmanje četrdeset stepenica velike vile, iz oružarnice je uzela 270 Winchester, napunivši ju trima metcima. Otvorivši velika, grandiozna ulazna vrata, istrčala je, uputivši se prema stražnjem dvorištu koje je izgledalo sablasnije no s prozora iza stakla u njena četiri – točnije 254 – zida. Sakrivši se iza grma, s puškom koju je iznijela u svom crnom kaputu, slušala je šapate koji su dopirali iz daljine. Nakon nekog vremena, ustala je te, s puškom u rukama, stala pred gospođicu Clemens – Farewell.
– Elizabeth!? – proderala se u čudu
– Gospođo Poole! – odgovorila je Elizabeth u čudu – Nije kako mislite, ja…
– Nego kako je? Mislila si ukrasti moju imovinu?!
Elizabeth se okrenula te, najjače što je mogla, dobacila: – Bježi, Donalde!
Motor starog Bugattija počeo je tutnjati, najavljujući spajanje motora s prednjim kotačima. Prvi hitac puške proparao je noć, bušeći zadnju desnu gumu Bugattija. Gospođica Clemens – Farwell prekrila je uši i kriknula iz sveg glasa, dok je gospođica Poole uperila pušku u nju.
– Ne! Gospođo, molim Vas, nemojte! – jecajući je, kroz suze molila ju Elizabeth.
Spustila se na koljena te se, jecajući i kroz teške suze, molila.
– Ti, pohlepnice jedna! – manijakalnim je i pijanim smijehom uzviknula gospođica Poole.
Iz daljine je uskoro dotrčao gospodin Poole – njezin muž.
– Mary? – upitao je šokirano. – Molim te, Mary, spusti pušku.
– Pa da oboje uzmete moju imovinu? – upitala ga je gledajući u Elizabeth.
– Imovina je moja, a nas dvoje je dijelimo. Nije ničija doli naša.
– To ti misliš, dragi. Moja je. Rembrandta mi je poklonio moj otac.
– Mary, molim te, ne čini gluposti! – preklinjao ju je.
Gospođica Poole okrenula se prema njemu, nasmiješila mu se u lice, a zatim povukla okidač te slijedeći hitac ispalila u njegovo srce. Istog trenutka, Elizabeth je uhvatila pušku, pokušavajući ju istrgnuti iz ruku gospođice Poole. Potežući pušku, pala je na pod, a svoj treći i posljednji hitac, Mary je ispalila u njena prsa. Shvativši što je učinila, ispustila je pušku iz ruku, a zatim glasno vrisnula.
– Ne, ne, ne, ne, ne!
Panično je i prestrašeno počela vući tijela prema velikoj, mračnoj, zimzelenoj šumi imanja. Prvi od osam otkucaja večernjeg zvona obližnje baptističke crkve u Bromhamu, prenuo ju je iz njezinih jasnih sjećanja.
– Dakle, tvrdite da ste vidjeli gospođicu Clemens – Farwell kako iznosi sliku? – upitao ju je detektiv Hodgson ispod pogleda, podvlačeći najbitnije tragove i dokaze u svojem malom notesu sićušnom, našiljenom olovkom oštrog vrha.
– Da, gospodine – propentavši ga je slagala gospođica Poole.
– I gospođu Poppins kako izlazi poslije nje?
– Da, gospodine – pomalo nervozno je odgovorila caklenim očima.
– A nakon nje, vašeg muža?
– Da, gospodine.
– A zatim ste čuli tri hica koje je, pretpostavljam, ispalila gospođa Poppins?
– Da, gospodine – stala je nervozno lupati nogom o pod.
– Da biste nakon toga potrčali prema ulaznim vratima?
– Da, gospodine! – odgovorila je povisivši ton glasa. – Zar stvarno mislite da sam ih ja ubila? Da sam ubila vlastitog muža i jednu od najboljih služavki koje sam ikad imala? Zaboga, voljela sam ga!
Detektiv ju je pogledao, a zatim suzio oči te se zagledao u njene koje su se caklile od suza koje su skoro pa počele navirati na njene oči.
– Moj je posao provesti zakon, gospođice Poole, i izvesti počinitelja pred svjetlo pravde, što i planiram učiniti.
– Ali ja sam mu žena! – procijedila je, iskesivši zube.
– Bila – ispravio ju je.
– Nikad mu ne bih naudila!
– Možda. Nastavite, molim Vas.
– Nemam vam više što za reći. To je sve čega se sjećam.
– Jeste li apsolutno sigurni?
– Jesam.
– U redu.
Bilo gospođice Poole počelo je sve smirenije kucati, a suzne oči se sušiti, zajedno sa znojem koji je oblio njeno glatko, nenaborano čelo. Atmosfera prostorije postala je laganija, a ona se osjećala kao da je izgubila barem deset kilograma tereta koji je bio prikvačen na njeno pohlepno, kameno srce.
– Srećom, imamo svjedokinju koja može potvrditi događaje iz te noći – smireno je započeo detektiv Hodges zatvorivši notes te odloživši sićušnu, našiljenu olovku u prednji džep svog kaputa.
Oblio ju je hladan znoj koji joj se uskoro pojavio na čelu, dok joj je rumene obraze zamijenilo bljedilo skoro pa bolesnog izgleda.
– S… S… Svjedokinju? – upitala je zbunjeno, progutavši knedlu u grlu.
– Da.
– Tko… Tko je ona ako smijem pitati?
Pitanje je isparilo u zraku, a prostorijom je zavladala napeta tišina koja se dala rezati nožem.
– Vidjet ćete ju na izlazu iz kuće.
– Š… Što? Kamo idemo? – upitala je zbunjeno, no znajući što ju čeka.
– Okrenite se i stavite ruke iza leđa.
Shvativši da je bilo dovoljno laži, prostrijelila je detektiva Hodgesa svojim nebeskoplavim očima koje više nisu bile nevine te se okrenula, stavivši ruke iza leđa koje su joj uskoro postale čvrsto zavezane metalnim lisičinama.
– Tajna crnog kaputa je riješena, gospođice Poole.
John Michael Southside
