Svi smo mi ljudi. Naravno da jesmo! Imamo ruke, noge, oči, nos i usta. Uglavnom nam je sve na pravom mjestu i izgledamo kao pripadnici iste vrste. Ali onda dođem na posao i shvatim da možda i nije tako.
Raditi s ljudima nije lako, a rad u dućanu posebna je vrsta izazova. Prečesto mi dani izgledaju kao sudjelovanje u reality showu pod nazivom “Tko mi može svojim bezobrazlukom više podići tlak i gurnuti me preko ruba?” Svaki dan se prikazuje nova epizoda, a svaki kupac je novi izazov. Ako ste mislili da je blagajna samo mjesto gdje skeniram proizvode i vraćam ostatak novaca, e pa varate se!
Ponekad (istina rijetko), ali se dogodi da dođem u smjenu s osmijehom, puna elana, misleći, ili bolje rečeno, pokušavajući samu sebe uvjeriti da će danas biti super. No, već nakon prvih par minuta stvarnost me zvekne kao akcijska cijena Nutelle. Prvi kupac u redu ima pedeset i sedam artikala, ali, naravno, mora platiti svaki od njih odvojeno jer kupuje za cijelo susjedstvo. I to naglašava kao da je mene briga za koga je. Drugi zaboravi podići gratis artikle i očekuje od mene da, uz svoje blagajničke moći, znam što je osvojio i magično mu ih stvorim ispred njega. Treći se ljuti jer, eto, ja sam baš kriva što nema njegovih omiljenih keksa na akciji.
Najbolji dio dolazi kad kreće utrka pod nazivom “Tko je najnestrpljiviji u redu?” Jer, realno, zašto bi netko čekao više od dvije sekunde dok ja skeniram proizvode? Naplaćujem jednom kupcu, a drugi već demonstrativno uzdiše jer vjerojatno kasni na nešto bitno, možda poslijepodnevnu misu, i svaku sekundu gleda na sat. Kao da će se svijet raspasti ako njegov toaletni papir ne prođe kroz blagajnu brzinom svjetlosti. A kada je kriva cijena proizvoda? Osvojili su jackpot jer se s pravom mogu izvikati na blagajnicu. Nebitno što se cijena nalazi iznad, a ne ispod proizvoda i što piše čaj, a uzeli su kavu. I to onu najskuplju. U takvim trenutcima ne mogu, a da se ne zapitam jesu li to neki testovi? I ako jesu, jesam li prošla i gdje je moj certifikat za strpljenje?
Ipak, ima i svijetlih trenutaka. Ponekad se pojavi onaj rijetki kupac koji će me nasmijati ili mi reći da ne žurim, neka radim polako, možda se čak i našaliti ili mi uputiti osmijeh podrške. Tada se zapitam je li to anđeo, ili samo priviđenje od umora? I dok ga gledam s nevjericom, moj osmijeh se vraća, ali većinom traje kratko.
Na kraju dana, kad sve zbrojim i oduzmem, rad u dućanu je pravi trening za život. Naučila sam puno o ljudima, strpljenju, brzini jer, hej, moram baratati blagajnom kao vozač Formule 1. Iako me neki mogu izbaciti iz takta, oni rijetki pravi “ljudi” vraćaju mi vjeru u ljudskost.
Na kraju krajeva, svi mi nastavljamo nositi svoje “ljudske” etikete, uvjereni da smo baš mi ti koji “razumiju”. No, ako nas svaki dan sve više nervira onaj što ne vraća kolica u dućanu, vozač koji baš mora upasti u našu traku, ili kolega koji misli da će nervozom poboljšati tijek smjene, možda je vrijeme da priznamo da nam nedostaje onaj posljednji korak. Jer biti čovjek nije samo nositi titulu, to ponekad znači usmjeriti osmijeh prema onome tko nas je najviše iznervirao. Jer tko zna, možda se baš i on trudi postati malo više čovjek.
Zato, možda ako malo usporimo, malo se više nasmijemo i damo jedni drugima zrno razumijevanja, trgovački centri će biti manje slični divljem zapadu. Kad ti netko u gužvi podigne nešto što si ispustio i vrati ti to nešto s osmijehom, tada se podsjetiš da biti čovjek nije samo biološka stvar. To je mentalitet, to je način života.
Kolumna: Na valovima riječi – Anna Lowen
