“Nijedna srodna duša ne napušta svijet sama; ona uvijek sa sobom odnese dio svoje druge polovice.”
Ajme… Koja knjiga… Koja priča. Znala sam po najavi da je priča teška i bolna, ali opet ništa vas ne može pripremiti na toliku količinu emocija.
“Kad si pijan i kad plešeš, ništa drugo nije važno. Okrećeš se i okrećeš i zrak postaje sve lakši, tuga tiša i na neko vrijeme osjećaji otupe.
A što se dogodi kada staneš?
Oh, vidiš, to je taj mali problem s plesanjem. Jer kad se prestaneš kretati sve se rasprši.”
Elizabeth i Tristan u jednom su trenutku imali sve, da bi već u sljedećem sve izgubili. Sa svojim demonima nosili su se najbolje što su znali, ali onda su se njihovi putevi ukrstili. Vidjeli su jedno drugo. Osjećali jedno drugo i bili dah jedno drugom.
“Kad izgubite voljene, teško je sjetiti se potrebe disanja.”
Ipak sudbina je imala još teških karata za njihove živote i nije mogla pustiti da se samo tako lako upute prema onom sretni zauvijek. Jer život nije bajka, zar ne?
“Svake sekunde. Svake minute. Svakoga sata. Svakoga dana.
I ja mislim na tebe. Svake sekunde. Svake minute. Svakoga sata. Svakoga dana.”
Bez obzira na ljubav koju osjećaju jedno prema drugome, život ih ne štedi. Svakim trenutkom oduzima im dio po dio lagano ih udaljavajući.
“Pokaži mi dio sebe koji si sahranio. Pokaži mi gdje te najviše boli. Želim ti vidjeti dušu.”
Ali bez obzira koliko netko bio daleko od nas, ako je ljubav prava daljina ništa ne mijenja.
“Znaš ono stanje između košmara i sna? U kojem sutra nikad ne dolazi, a jučer više ne boli? U kojem tvoje srce kuca kao moje? U kojem vrijeme ne postoji i lako je disati? Želim živjeti u njemu s tobom.”
“Ali dokle god dišem, do posljednjeg daha borit ću se za tebe. Borit ću se za nas.”
“Bila je zrak koji dišem.”
Ova knjiga došla je u pravom trenutku. Rastužila me, a u pojedinim momentima i nasmijala, ali najvažnije od svega raspoložila na samom kraju. Od mene ogromna preporuka i jedva čekam ostale knjige iz serijala.
Martina Kopić
