Danas, za rođendan sam dobila čudan poklon;
zdjelu za voće i u njoj bananu, jabuku, naranču i krušku. To je nosila kuma. Za njom se dogegao kum s velikom kutijom, a za njim njihova kćerka s alatom u ruci.
Malo je reći da sam bila iznenađena.
Davno smo dogovorili poklanjati si sitnice i zdjela bi bila prikladna, ali komad namještaja je ipak previše, a nisam blesava toliko da ne znam povezati tu kutijetinu i kovčežić s alatom.
Kum je zastao između dnevne sobe i blagovaonice i bacio se na posao bez riječi, a kuma me odvukla u kuhinju, na kavu i kolač, kao da sam ja došla k njima.
Ma obožavam ja njih baš zbog te opuštenosti koju imaju u mome domu kao da su u svome, volim jednostavne ljude.
Skuhala sam kavu, poslužila kolač, tortu, izvadila pladanj suhomesnatih ugoda, ma sve što već priliči časti koju gost zaslužuje i sjela.
Vidi kuma moj blentavi pogled i bezbroj upitnika koji mi lebde nad glavom, ali ne govori ništa.
Konačno kum ulazi u kuhinju, grli me, ljubi mi obraze uz već poznate riječi “sretno čudakinjo”.
Uzima me za ruku i odvodi u blagovaonu. Složio je policu koju su mi donijeli kao poklon.
Ma savršeno je ona sjela u prazninu koja dijeli blagovaonu od dnevne sobe. Tako sam nešto planirala napraviti i sama, ali bilo mi je žao utamničiti svoje knjige.
Tada mi se kuma obratila pitanjem – zašto držiš knjige u zdjelama za voće?
Ispričana pričica je u cijelosti izmišljena, sve osim dogovora o skromnim poklonima jer smatram da što je poklon veći (ne mislim na volumen) i skuplji, veći je i dublji jarak među ljudima.
Izmišljeno je i to da knjige držim u zdjelama za voće, ali smatram da bi ih tako trebalo držati.
U kraju u kojemu živim, što je na stolu to je i ponuđeno. Naši gosti svojevoljno se služe svime što pred njih na stol stavimo.
S druge strane, sramota je i znak oskudnoga odgoja i kulture prebirati ljudima po policama, pa da si bratu ili sestri došao u kuću. Police čuvaju osobne stvari, a te odložene stvari vrište “gledaj, al’ ne diraj!”.
Knjige nisu nešto što trebamo držati samo za sebe. Previše je sladora u plodovima koje knjige daju ljudima da bi ih pojedinac držao samo za sebe. Ne smijemo biti do te mjere sebični da knjigu držimo kao zatočenika. Knjiga živi od dodira, od prstiju koji joj okreću stranice, od očiju koje se utapaju u oceanima ponuđenih riječi i na bogatstvo njezinoga sadržaja svi imaju pravo.
Pa ako nam ne smeta da se gosti posluže bananom iz naše zdjele, bombonom iz zdjelice pored, zašto ih ne ponuditi i plodovima koji će im donijeti višestruku korist; knjigama?
Police neka budu dom figuricama, fotografijama, peharima i medaljama, svim onim ukrasima koji nas čine ponosnima na članove naših obitelji.
Knjige, one ipak zaslužuju biti ponuđene u zdjelama za voće i u svakom kutku životnoga prostora dostupne jer su stvarno hranjive pa tko voli, nek’ izvoli,
uslast!
Kolumna: Iz Sandrinog pera
Sandra Utovac
