Eto ga, prošlo je. Opraštamo se od ljeta koje sa sobom odnosi sve iluzije o savršenom odmoru. Ljeto uvijek dolazi s velikim obećanjima koje dajemo samima sebi. Barem ja. Ovog ljeta ću biti aktivna, neću jesti ništa osim svježeg voća, nabavit ću bicikl, ići ću u šetnje i na trčanje, redovito ću vježbati tako da me ljudi u moru ne zamijene s plutačom. A na kraju? Od svega toga… Mah, dobro, nema veze. Reći ću samo da sam i ove godine morala kupiti malo veći kupaći kostim.
Iako je sve manje sunca, ja još uvijek razmišljam o moru. Sve i da hoću ne mogu ga zaboraviti jer mi svako malo šogorica pošalje neki video ili fotografiju plaže, ili predivnog plavetnila, aludirajući na to da zaslužujemo biti tamo. I zaslužujemo, definitivno.
Ah, more. Uhvati me blaga depresija kad se samo sjetim da nema više paničnog mazanja kremama s ogromnim zaštitnim faktorom dok pokušavam ignorirati činjenicu da sam već pocrvenjela poput gospodina Klještića nakon samo dvadeset minuta provedenih na suncu. Nema više ni morske vode za koju svi tvrde da je pretopla i ne nudi nikakvo osvježenje, ali moj ulazak u istu traje, i traje, i traje… Zatim kokteli, zaštitni znak ljeta kojih se još i može pronaći, ali ih jednostavno nema smisla piti u tmurnim, jesenskim danima.
Povratak u stvarnost znači povratak dugim rukavima, slojevitom odijevanju i sjetnim pogledima kroz prozor dok zamišljamo kako bi bilo lijepo da smo opet na plaži. Svi smo svjesni te prelazne faze, kad temperature počnu padati, a većina se još uvijek trudi nositi japanke i kratke hlače vjerujući da mogu produžiti ljeto. Ali svi znamo kako to većinom završi. Prehladom ili s terapijom od duple doze antibiotika.
Naravno, da mi pojačaju agoniju, tu su i oni ljudi u redu na blagajni, ili oni što se druže nasred Lidla ometajući djelatnike u obavljanju svog posla, kako bi razgovarali o tome da su baš uživali u ljetu. Bili su valjda na svim mogućim koncertima, proputovali Europu i pola Amerike (možda koristeći street view) i još su stigli napraviti preuređenje kuće. Svaka čast njima, stvarno. Ali za nas obične smrtnike ljeto je jednostavno bila pauza između “Joj, jedva čekam ljeto!” i “Joj, jedva čekam Božić!” Prohujalo je s vihorom.
I tako, dok sjetno spremam kupaći kostim, a u ormaru radim reorganizaciju i na niže police spuštam veste, tješim se jednom činjenicom. Jesen je tu da me prigrli toplom dekicom i kišnim vikendima koje ću, ako neću biti na poslu, provoditi u termo pidžami koju mi je, prije nekoliko godina, poklonila svekrva za rođendan. (Hvala joj, ali uskoro će mi i ona biti premala. Samo kažem). I možda, samo možda, sljedeće ljeto zaista neću jesti ništa osim voća i nabavit ću bicikl kako ne bih morala opteretiti budžet za novi, veći, kupaći kostim.
Zbogom, ljeto – bilo je zabavno dok je trajalo. Vrati nam se što prije, nećemo se žaliti na nesnosne vrućine. Obećavam.
Kolumna: Na valovima riječi – Anna Lowen
