Protegnem desnu ruku preko stola ne bih li dohvatila upaljač koji skliznuo je izvan dosega nakon što sam zapalila posljednju cigaretu. Nasmiješim se nakon što plamen obasja mračnu prostoriju i prividno stvori sjene na starom ispucanom stolu. Sve je ovdje tako staro, istrošeno… Nema više one nekadašnje ljepote. One koju ostavila sam iza sebe dok sam spremno koračala prema budućnosti. Novom životu. Boljem za mene, za sve.
No sada sam opet tu, kao privučena nekom nepoznatom silom. Mjesecima već osjećam taj nespokoj negdje duboko unutar sebe. Znala sam što to znači. Morala sam kupiti kartu i doći. Pobrinuti se da budem sama dok obilazim djelove svoje prošlosti.
Plavičasti dim cigarete izvija se iznad moje glave praveći neke nejasne oblike. Ne zamaram se otkrivanjem, već stavljam nogu preko noge zagledana u prljave zidove nagrizene vlagom. Nos mi tek sada dodiruje neugodan miris minulosti vremena koje sam ostavila za sobom. Naberem nos dok dublje uvlačim dim cigarete, prije nego što bacim opušak kroz širom otvoren prozor.
Ustajem s namjerom da odem. Vrijeme je. Nema ovdje više ničega što bi me vezalo. Ipak ne napravim ni korak kada me neka sila prikuje natrag za stolicu. Sklapam oči dok rukama čvrsto stežem drvo stola. Prašina mi se lijepi za vlažne dlanove, a ja propadam. Počinjem osjećati mučninu gledajući u slike koje izmjenjuju se brzinom svjetlosti unutar sklopljenih kapaka. Nježan glas tiho mi šapuće u uho, a ja tonem sve dublje i dublje. Gravitacija čini svoje dok ruje po mojim ionako ranjenom srcu. Vuče me nemilosrdno prema onom neizbježnom. Onome što godinama sam vješto prikrivala. Od sebe, od svijeta. Zaslužila sam… Glasan vrisak, a zatim samo tišina… Ona vrsta tišine koja u mom oslobođenom ludilu vrišti toliko glasno da se više nikada neću povratiti.
Martina Kopić
