Zvuk pucanja
odzvanja prostorom
oko mene
dajući mi do znanja
kako više ništa
ostalo mi nije…
Makovi su uvenuli
ispod žege
nemilosrdnih zraka sunca
dok voda presušila je
na samom svom izvoru
postojanja…
Čaša napukla je
dodirnuta zubom vremena
i pukla nošena prstom sudbine
pokazujući mi
svu surovost ovog
besmisla od života…
Krhotine raspršuju se
nošene samo njima znanim redom
odzvanjajući od
površine stola i
drvenog poda s kojeg
uzdiže se nataložena
prašina mrtvila
koje savršeno održava
držanje moga tijela…
Zraka sunca poigrava se
sa svime što dotakne
dajući prividnu ljepotu
usahlosti vremena koje
nemilosrdno otkucava
stari sat u kutu
upozoravajući me
da mi još puno
ostalo nije…
Martina Kopić
