Kako dani idu, sve mi više fališ,
Neznam da li i ti, kao ja za svime žališ,
Što vrijeme prođe, a nema više nas,
Vrištim u sebi jer nemogu na glas,
A toliko boli krijem u sebi,
Jer sve što imam pripada tebi,
Tvome liku i prekrasnom tijelu,
Jer te volim tako pametnu i zrelu,
I patim u nadi da ćeš opet doći,
Da kao nekad provodimo noći,
I beskrajne dane po navici u smijehu,
Samo tražim od tebe utjehu,
Da mi olakšaš dane i pomogneš noću,
To je sve što od tebe hoću,
Samo da si tu u javi ko u snu,
Bez tebe tonem i prilazim dnu,
Sve češće ostajem bez zraka,
Odustajem od dana koji su puni mraka,
Usred dana i kad sunce sja,
Tonem u noć, a nemam sna,
Jer kad zatvorim oči vidim samo tebe,
Tvoju ljepotu i sjaj blizu sebe,
Ne bi se budio nikad iz tih snova,
Jer bez tebe, razočarenja su nova,
Sa svakim jutrom sve mi je jasno,
Da ovo o čemu sanjam, postaje kasno,
I vrijeme prolazi, a tebe još nema,
Želim naprijed, a tijelo mi drijema,
Jer s tobom sam znao nekakav red,
I kad je teško ići naprijed,
Sada to neznam i sve me koči,
U svemu su me pokretale tvoje divne oči,
Pokazivale mi put kada nisam znao,
Kad sam bio izgubljen i na tren stao,
Bile su mi kompas da se znam snaći,
A sad se pitam dal ću takve opet naći,
Tvoje oči kao sjaj u tami,
Kroz tugu i suze, osmijeh mi mami,
I postajem dobro usred tuge,
Moje si sunce što se probija duž duge,
I daje onaj osječaje nade,
Da će opet biti dobro, ali vrijeme te krade,
I šalje od mene nekom drugom svijetu,
Ne znajući da si jedina na ovom planetu,
Za koju dišem i za koju živim,
Koju volim i kojoj se divim,
O kojoj sanjam i kad nemam sna,
Moja si zvijezda što noću sja,
Pokazuje mi put gdje trebam poći,
Da možda kao nekad, ponovo ugledam ti oči….
Ivan Ilić
