Svi smo već primijetili da se klima uvelike promijenila. Nemamo proljeće ni jesen, čak nemamo ni pravu zimu, a ljeta su postala paklena. Rijetko koja kuća nema klimu ili barem ventilator zato, ako kojim slučajem nestane struje, postajemo kao ose kojima je netko dirnuo u košnicu.
Ali moja tema nisu klimatske promjene, već sam se htjela osvrnuti na to kako te vrućine utječu na mene. Točnije, moju inspiraciju za pisanje. Zapravo, ne znam bih li okrivila vrućine ili je nešto drugo posrijedi, ali došla sam do te točke da se nikako ne mogu riješiti blokade, i to me pomalo ljuti.
Događa li se to svima? Da, više nego što možda i mislimo. Naišla sam na mnoge članke vezane baš za tu temu. Možda ipak vrućina nije jedini krivac.
Navodno postoje dvije vrste blokade. Dugoročna, koja zna potrajati i godinama i za koju, navodno, nema pomoći, kao i kratkoročna koja nastaje usred priče koju smo započeli i ne znamo kako nastaviti. Dobra je vijest da za takvu blokadu navodno postoji pomoć. Kao što sam već navela, postoje razni članci u kojima se nude rješenja upravo za tu kratkotrajnu blokadu.
Pročitala sam svega dva članka i manje-više oba imaju slična rješenja.
Prva stvar koju autorica jednog članka navodi kao rješenje za blokadu je tjelesna aktivnost u obliku šetnje, trčanja, tjelovježbe ili joge. Prešla sam odmah na sljedeću opciju jer da idem trčati ili šetati po ovim vrućinama, ne gine mi infarkt. Jutarnje šetnje ne dolaze u obzir jer i jutra su već pretopla za to, a uvečer riskiram da me živu pojedu komarci.
Kao drugu pomoć autorica navodi meditaciju. Na to se samo mogu nasmijati jer je moj um, ali i okolina, uvijek u nekom kaosu. Konstantno se nešto događa i buka je u mom životu neizostavna. Mir imam jedino noću, koju sam nekad koristila za pisanje, ali kako se čini, s godinama se moja potreba za snom povećava. Jedva uspijem dočekati zalazak sunca prije nego što iscrpljena padam u krevet. Znači, i meditacija kod mene ne prolazi.
Sljedeće što savjetuje je pronaći inspiraciju u drugoj umjetnosti. To je kod mene nekad čak i funkcioniralo. Pogledala sam neku nasumičnu fotografiju, pročitala knjigu, dvije, tri, ili samo čula pjesmu dok sam kuhala ručak. Iz jedne te fotografije, jedne rečenice iz knjige ili iz teksta pjesme mogla sam složiti priču i napisati cijeli roman. Bez problema. Ali to je bilo prije te nesretne blokade. Trenutno mi ni to ne pomaže.
Nadalje, kaže da bismo trebali napraviti korak natrag, odnosno vratiti se svojim tekstovima. Ono što smo nekad prije napisali i ovome što pokušavamo završiti i pokušati pronaći inspiraciju u tome. Kod mene je problem što imam toliko toga započetog da ne znam na što bih se točno skoncentrirala da završim. Ali to je već do mene.
Zatim, maknuti se od svega. Ostaviti laptop, papir, mobitel ili bilo što na čemu pišete i jednostavno promijeniti okolinu. To je nešto što mi se čini nemoguće jer ja uvijek moram nešto piskarati, ali nadam se da će mi promjena okoline i odlazak na more zaista pomoći. Vidjet ćemo, za tjedan dana kada konačno odlazim u južnije krajeve.
I dolazimo do meni najdražeg dijela koji savjetuje, a to je kap alkohola. Citirat ću tu autoricu koja je napisala; “Nisu većina značajnih književnika bili alkoholičari bez razloga.” Da ne bi ispalo da potičem alkoholizam, to ne činim, ali poznato je da čaša-dvije vina ili koktela otpuštaju neke kočnice i nakon što malo, ponavljam i naglašavam riječ malo, popijemo, slobodoumniji smo. Pa, barem ja, i to bi nam moglo pomoći pri razvijanju mašte. Da, trebala bih poslušati upravo taj savjet.
I na kraju mislim da je spominjala nekakve Muze, toga se ne sjećam najjasnije. I ne, nije to zato što sam poslušala prethodan savjet. Možda bismo mogli pronaći osobu, poslušati nečiju životnu priču koja će nam donijeti nove ideje i inspiracije kako bismo se pokrenuli dalje.
Ako ste se i vi našli u blokadi kao i ja, nadam se da će vam ovi njezini savjeti pomoći. Ako ne želite prihvatiti onaj savjet o odmicanju, onda pišite, što više i štogod vam padne na pamet. Ovako kao ja. Dugometražni članak koji nitko neće pročitati do kraja, ali nema veze. Eto, meni je to pomoglo da se ne osjećam potpuno beskorisno i da osjetim barem malenu nadu da će blokada kad-tad popustiti.
Kolumna: Na valovima riječi – Anna H.
