Ah, ti izazovi.
Neki su me pitali koji je to sljedeći izazov koji stavljam pred sebe, a da je toliko težak. Za mene jest jer radi se o samopouzdanju u pisanju kojeg mi, nažalost, nedostaje.
Kad sam počela pisati, nisam mislila da će zaista netko pročitati moja djela. Pisala sam sebi za dušu, otvarala vrata mašti koja je pronašla svoje mjesto u mojim pričama. Nisam se opterećivala redoslijedom riječi, jesam li ispravno stavila zarez, piše li se je ili ije. Nizala sam riječi samo kako bih sebe oslobodila tereta koji sam s vremenom skupljala i koji me previše počeo pritiskati.
Zatim se dogodilo to da su ljudi počeli čitati ono što sam napisala i samim time pritisak je postajao veći. Često sam se pitala, što misle o mojim pričama? Sviđaju li im se ili me hvale samo kako me ne bi povrijedili? Samopouzdanje, koje mi dotad nije bilo ni potrebno, počelo je opadati i sumnjala sam u svaku napisanu riječ.
Pisanje mi je postalo opterećenje i teret, a to je nešto od čega sam upravo pisanjem pokušala pobjeći.
Zbog toga je nastao izazov podizanja samopouzdanja i pokušaj građenja bolje verzije sebe kao autora. Nitko nije rođen savršen, tako ni ja. Ali vježbom, radom i trudom možemo postići rezultate na koje ćemo biti ponosni. Počela sam obraćati pažnju na sitnice koje ranije nisam smatrala toliko bitnima, trudila sam se unijeti smisao u napisano, ne radi drugih već radi sebe. Naravno da mi je želja da čitatelji prepoznaju kvalitetan rad, ali još mi je bitnije da sam ja zadovoljna napisanim.
Jesam li dorasla ovom izazovu i hoće li biti prvi koji ću uspješno ispuniti? Pokazat će vrijeme, ali ja smatram da sam na dobrom putu da se to dogodi.
Samopouzdanje je sposobnost da se osjećamo vrijednima bez da nas netko u to mora uvjeravati. Ali ono što bismo trebali znati je da je tanka granica između samopouzdanja i umišljenosti zato, dok hodamo po toj granici, bilo bi dobro pripaziti da je ne prijeđemo.
Kolumna: Na valovima riječi – Anna H.
