Ti si vodopad što ide niz emotivne litice.
Jutranja rosa koja dotakne moje lice.
Vjetar si što otvori latice suncokreta, i učini da u ponoć procvjeta.
Povedi me kroz staze gdje tragovi ljubavi odlaze…
Pelagijska sam ptica ne pripadam obali, ni kopnu, letim otvorenim okeanima.
U zonama gdje svijetlost ne postoji, svijetlost si ti.
Ti si u mojim danima…u mojim noćima gost koji na vrata pokuca, i nastani se, u kanjonima srca.
U duši napraviš najljepše slapove, to plavetnilo, u tvojim očima podsjeti me na Nijagarine vodopade.
Iznova smo rođeni, oslobođeni, a zarobljeni…jedno drugom suđeni…svijetom vođeni kao neprilagođeni…
Zatvori oči, pusti misli da negdje putuju…
Ne trebamo mape da nam pokažu puteve…ti znaš koliko volim suncokrete…. nek’ nam oni budu kompasi…nek’ odaberu stranu svijeta…noćas plešu lutke od drveta…noćas suncokret cvijeta pod sjenkom mjeseca…
Note su šetale i violinski ključ povele iz kajdanke…nagovorile čak i oblake…da napišu oznake za naše korake…
Ti si muzika…jutarnja pjesma koju čujem iz radija kad oči otvorim i tvoje plave oči vidim… ova pelagijska ptica zna da su svi okeani, u tebi voljeni…
Davno jednom smo bili razdvojeni…ali su se srca osjetila kroz daljine…u, ovom svijetu stvorenom od prašine…
Skupljala sam sitnce čestice od njih sastavljala tvoje lice, u sutonima dok ne utonem u san…ono bi nestalo, kad osvane novi dan…
I tako opet sve ispočetka svakog dana…ti si bio i ostao želja na usnama…
Nisam odustala, ni kad je vrijeme htjelo da ukrade sve nade…
Išla sam snagom vjetrova koji su lik od prašine pokušali skriti…nisu uspjeli… nisam te mogla zaboraviti…
Cvijeta, cvijet suncokreta…snagu daje…kroz oluje srce, srce čuje .
U meni sve vjeruje iz inata… tebe su negdje skrili, samog ostavili.
Znam i tebe su kao mene ranili…da volimo zabranili…
Pozvaću okeane da te čuvaju…da od kopna obalu sakriju.
Kao što si mene čuvao ti, noćima bdio, sve ostavio, kilometrima pješačio…po snjegovima sa okovima i ranama na dlanovima…
Bio si sam, ostavljen od svih…na mojim usnama ti si stih…u mojim rukama štit sastvaljen od zagrljaja.
Ne pomaže im ni staza zaborava naša ljubav je budna i ne spava…
Prepoznajem oči koje znaju da jednim pogledom sve nemire obuzdaju… slomljene djelove sastave i put nastave.
Noć kreće putevima sreće… a ti i ja neprilagođeni…u ovom svijetu gdje ljudi se eto sretnu…
Pismo si koje pišem, zrak koji dišem…cvijet suncokreta koji cvijeta…moja si strana svijeta na jastuku…
Ti si moja tajna iskovana rukama majstora…iza zastora…sunce si koje se jutom pomilja iza oblaka…mapa si za tragove mojih koraka…Ti si čežnja i moja težnja…neizbježna želja…od ruža postelja… tvoj pogled sneni oboji u plavo sve u meni…
Ti i ja smo neprilagođeni…
Tvoja sam riječ koju izgovoriš…suncokret koji na stazama tvog života vidiš…tvoja tajanstvena odaja…
Život spaja…one koji se traže…puteve im pokaže…postavi prepreke…pređeš vodopade, otvoriš zagrade riješiš jednačine, tražiš načine…Iza suza, iza osmijeha jednostavno znaš neko te čeka…
Ovim svijetom smo vođeni kao neprilagođeni…jednom razdvojeni da bi opet bili voljeni…
Na stazama suncokreta mjesec sunce, sreo i nešto htio…noći te kad te zavoljeh, kad si me zavolio…mjesec nije sunce ostavio ni kad je put nastavio…tragove nam ostavio dvije duše u jednu spojio.
Milena Vujinović
