Nedjelja mi je jedan od najdražih dana, ali ujedno i jedan od napornijih. Barem dopodne. Ujutro se spremim na svetu misu, obavim svoju kršćansku dužnost i onda slijedi priprema ručka. Obično si sve unaprijed osmislim i pripremim da si olakšam posao. Nakon pranja suđa slijedi kratki odmor, a onda se spremim na kavu s prijateljima i sestričnom. Sjednemo negdje na terasu ako je lijepo vrijeme, popričamo, nasmijemo se i na primjer, ovu nedjelju smo pojeli sladoled i kolače. Dakle, samo opušteno.
Popodne mi je rezervirano za druženje s dragim. Popijemo kavu, porazgovamo, družimo se i to mi je najdraži dio tjedna jer imamo više vremena. Onda ja pročitam pokoje poglavlje knjige dok on lista po internetu, ponekad se zna naći i komad kolača s kokosom (da, pravimo jedan te isti kolač po milijunti puta jer je njemu taj omiljeni)…
Navečer dođem kući i dok se okrenem, već je vrijeme za poći leći. Budem umorna, ali ispunjena. Najdraži dan u tjednu. Hvala Bogu što imam divne ljude oko sebe koji mi pružaju trenutke sreće i veselja u ovom sivilu života. “Dok je nama nas…”, kako bi rekao pokojni Balašević, sve je u redu i nakon svih stresova i psihičkih napora kroz tjedan, nedjelja je dan za obitelj i prijatelje.
Voljela bih i da su mi moji najmiliji bliže i nestrpljivo očekujem izvesti unuke, kćeri i zetove zajedno s mojim tatom na sladoled u omiljenu slastičarnu, odbrojavam dane do našeg susreta koji se bliži i radujem se što ću moći zagrliti najdragocjenije u svemiru. Rastu daleko od mene, ali kilometri su samo broj jer su mi svakodnevno u mislima, molitvama i vječno u srcu…
Anada Kotorac
