Svako jutro prije doručka se popnem stepenicama na vrh svoje zgrade na terasu s prekrasnim pogledom. Sjednem na klupici, zapalim cigaretu i uživam u pogledu odozgo na krošnje drveća i uživam u cvrkutu ptica.
Golubovi sa susjednog krova su se već navikli na mene. Vrane također. Ima jedna posebna vrana koju sam zapamtila po malo spuštenom krilu (što ju ne ometa u letenju) koju hranim mrvicama kruha ispod svog balkona. Kad izađem na “čik pauzu” van pred zgradom na klupicu, dođe na dva metra od mene i promatra me. Što je toj ptici tada u mislima, pitam se? Kažu da vrane imaju inteligenciju trogodišnjeg djeteta. Vjerojatno me zapamtila i živimo u nekoj čudnoj simbiozi.
Ne znam koliko dugo vrane žive, morala bih istražiti na internetu. Ali ova se pojavljuje već godinu dana u mojoj ulici. Posluži se ostacima hrane koja preostane našim uličnim macama (susjeda ih je sve sterilizirala i kastrirala i hrani ih redovito, nemamo ni miševa ni štakora više u ulici).
Terasa – moje utočište od užurbanosti svijeta i mojih desetak – petnaest minuta mira u rano jutro… A onda se pojavljuje i “moja” vrana, gleda me kako pušim, sjedi na ogradi i onda bezbrižno odleti dalje.
Oduvijek su me fascinirale ptice, žao mi je što mi ljudi/žene možemo letjeti samo srcem i dušom. Na leđima s ponosom nosim tetovažu krila, da me podsjete kad potonem da se i ja, kao i moja vrana s oštećenim krilom, mogu vinuti u visine, ako ništa drugo istresanjem svoje duše u tipkovnicu…
Draga mi je terasa i ta jedna vrana koju sam prisvojila. Susjeda je iznijela cvijeće na terasu i kad sve procvjeta, bit će pravi mali raj. Odmor za dušu i srce kako u ranim jutarnjim satima tako i u popodnevu – dok svi odmaraju poslije ručka, ja sjedim i zapalim koju i uživam u pogledu na katedralu, na silos, na zelenilo Starog grada… (Znam, pušenje je loša navika i molim vas ni ne počinjite jer ćete završiti kao teški ovisnik poput mene koja se sedamsto puta već pokušavala odviknuti.) Ali ta cigareta u miru uz cvrkut ptica je nešto što mi je baš priraslo srcu. U hladovini sjedim i razmišljam o svemu, a nekad samo pustim misli da lutaju i zahvalim se Svevišnjem na svemu što imam i što nemam na terasi na vrhu zgrade…
Anada Kotorac
