Sjedim okružena
bukom glasova
nekih nasumičnih lica
što ne dopiru do mene
samo su tu…
A ja, ja sam negdje
daleko
od sebe, od njih
tamo gdje ne pada kiša
gdje sunce svojim
zrakama miluje
moje mokre obraze
darujući mi
olakšanje
za kojim toliko žudim
sastavljajući pukotine
na mom srcu
ne tražeći ništa za uzvrat
osim da osmijeh
ponovno zatitra na
mom licu…
Pogled čvrsto prikovan
za prozor i kapi kiše
što umivaju ga
i ne mogu do mene
baš kao ni glasovi
nekih nepoznatih lica
dok plašt tišine
obavija me i dopušta
da budna sanjam
o dalekim daljinama
tamo gdje bi bila opet
ona stara…
Martina Kopić
