Vrijeme ne liječi rane
samo prolazi
stvarajući kraste na
ranama dajući nam privid
zaborava i olakšanja…
No bol… ona nikada ne prolazi, ne zapravo.
Ostaje kao pečat koji
tek povremeno zasvrbi
i nakon što ga noktima zagrebemo otvara onu
istu, staru ranu puštajući je
da krvari jednako kao i
onoga dana kada nanijeta je…
I ništa zapravo ne nestaje,
samo ostaje skriveno u
najtamnijim zakucima našega
ionako preopterećenog uma
koji se bori da nas zaštiti… spremajući sve u ladice označene pod zaborav, tamo gdje zaborava zapravo nema… I ne, ne volim proljeće… Ono vrijeme što iz mračne i hladne zime budi prirodu i sve oko sebe… Budi zaborav mučeći nas sjećanjima… Posebno ne volim veljaču i ožujak… Ne trebam posebno objašnjavati… nitko ne mora znati s čime se borim noćima i zašto tada suze bole duplo jače… i ne, ne bole one koje padnu na jastuk klizeći prvo niz obraz… daleko više bole one neisplakane, one što padaju na srce i otvaraju stare rane koje peku… Voljela bih da sam mogla reći neke riječi davno prije, a nisam ih izrekla… No to sam ja… Ona što šuti kada bi trebala vrištati… ona što svoje bolove čuva samo za sebe… ona koja se sa svojim demonima naučila izboriti sama… Ona koja još vjeruje u čuda i koja je zahvalna na svakom novom jutru i svakom malom blagoslovu… A vrijeme, vrijeme i
dalje prolazi i smjenjuje godišnja doba kao na traci…
nekada je od pomoći, ali češće je upravo suprotno…
Martina Kopić
