Vrijeme nam
predugo stoji,
a mi nehotice
koračamo unazad…
Talentom bačenim
u vrtlog besmisla,
pletemo koloplet
kliničkih smrtovanja.
Tko nas to svjesno,
sustavno uništava?
Nečija energija me
sravnala sa stropom…
Bila sam udarana,
cipelarena, i vrijeđana,
a sve zarad svojeg
uvelike mesijanskog,
samodestruktivnog poriva.
Kakva tragikomedija!
Čak mi se i groteska
grohotom nasmijala.
Mirišući uvenulo cvijeće,
čujemo pokojna zvona –
kad netko pokuca
na trošna vrata
naših odaja.
Sobu proždire
mračna spoznaja…
Lorena Vojtić
