Valentinovo ili dan svetog Valentina, obilježava se četrnaestog veljače kao ‘Dan zaljubljenih’. U Sjevernoj Americi, Europi, kao i u drugim dijelovima svijeta to je tradicionalni dan kada zaljubljeni jedni drugima izražavaju ljubav putem ljubavnih pisama, cvijećem i poklonima. Valentinovo je dobilo ime po svetom Valentinu, zaštitniku zaljubljenih……..bla, bla, bla… Svake godine jedno te isto. Sve je puno srdašca, plišanih medvjedića, bombonijera, crvenih ruža skupih kao suho zlato i navodne ljubavi.
A što je zapravo Valentinovo? Za neke dan ljubavi i zaljubljenih, a ako pitate mene to je marketinški trik izmišljen kako bi se potrošilo što više novaca.
Imala sam u planu napisati nešto o tom danu, ali zaista nemam inspiracije izmisliti nešto kreativno, lijepo i romantično jer ja nisam romantična osoba. Ježim se od izljeva ljubavi, pogotovo na javnim mjestima, a od zaljubljenih parova dobijem osip i grčeve u želucu. Bez obzira na to uspjela sam napisati nekoliko ljubavnih priča. To se zove paradoks.
Svjesna sam da ovim riječima moguće navlačim na sebe gnjev većine, ali nema gorega nego pretvarati se da si nešto što nisi, što me navodi na jednu drugu temu, također ne baš previše mi blisku, ali nekad sam i ja bila dijete, i sjećam se maškara, karnevala, poklada ili fašnjaka.
U današnje vrijeme zaista se možeš maskirati i obući vrhunski. U trgovačkom centru kupiš sve potrebno, od odjeće, šminke ili gotove maske i pretvaraš se u Batmana, Snjeguljicu, Donalda Trumpa ili što god poželiš. Koliko se sjećam mi nismo imali te mogućnosti. Obukli smo na sebe što smo pronašli u ormaru roditelja, opustošili kutiju s majčinom bižuterijom i naličili se crvenim ružem za usne. Ili bismo samo na sebe nabacili bijelu plahtu glumeći duha. Najviši nivo bile su perike i, tko ju je imao, bio je car.
Ali bilo je smijeha, pjesme i sreće. Dobili bismo krafne, jaja ili slatkiše koje nismo poželjeli vratiti u glavu onome tko nam ih je dao, samo zato što nismo dobili novac. U današnje vrijeme kada mi pred vrata dođu male maškare osjećam se nelagodno ako dajem samo slatkiše, a jaje se ni ne usudim dati.
Očigledno me stižu godine kad se s nostalgijom prisjećam tih nekih dana djetinjstva, ali moja generacija i stariji znat će o čemu govorim. Bila su to ljepša vremena, nismo imali puno, ali imali smo sve.
Završit ću ovaj tekst (prije nego što skočim i na treću temu) tako što ću svima poželjeti sretan današnji dan. Bez obzira na to što sam ja Valentinovski Grinch, još uvijek mali dio mene vjeruje u ljubav i zaljubljenost. To nije samo mit iz knjiga i filmova, zaista postoji, zato volite prvenstveno sebe (u određenim granicama) kako biste mogli pružiti ljubav drugima. I samo da znate ljubav se ne pokazuje crvenom ružom, plišanim medvjedićem, čokoladom, ogrlicom ili bilo kakvim poklonom jedan dan u godini. Ljubav su sitnice koje činite jedni za druge svakodnevno.
Kolumna: Na valovima riječi – Anna H.
