Idem putem
onim istim, a
također različitim
od onoga koji
sam davno zacrtala
prije tebe,
prije svih…
Više iste ptice
ne stanuju u
ovim krošnjama
onemoćalim od starosti
sad samo zvižduk
vjetra svjedoči
da nekad bilo
je drukčije…
Hodam stazom
tako poznatom
da stopala sama
znaju svaku udubinu i
uzvisinu,
a opet tako nepoznatom
jer promijenilo se sve
i okolina i ja
možda ja i najviše…
Zastanem na trenutak
duboko udahnuvši zrak
koji nema više
isti miris mira
kao nekada,
ali ne žalim
zbog sve ostale
ljepote što
ostala je u
mojim sjećanjima…
Martina Kopić
