Naslovnica genijalna.
Naslov privlačan.
Stil pisanja jako dobar.
Radnja teče glatko.
U tome je i možda čak problem. Nema “hrapavosti”. Nema elementa iznenađenja. Nema objašnjenja, barem meni dovoljno dobrog, zašto bračni par ubija žene koje pronalaze na internetu. U knjizi pratimo Milicent i njezinog supruga čije ime nam autorica ne otkriva, čak ni na kraju. Naizgled sasvim normalan par s dvoje djece i kućom u dobrom predgrađu, ali sve je to samo maska.
Prvi put im se dogodilo slučajno. Gledali su na to kao trenutak kada su udružili snage i učinili sve što je potrebno da zaštite svoju obitelj od opasnosti koja im je prijetila. Drugi put je bilo potrebno kako se ne bi saznalo za prvi put, a svaka sljedeća žrtva je bila tu da ih zbliži, kako bi glavni protagonist rekao – da imaju nešto samo svoje, nešto što ne dijele s nikim. Isprva se čini da su zajedno u tome, ali kako priča odmiče čini se da ipak nije tako.
Jedno od njih vara. Jedno od njih izdaje. Jedno od njih će umrijeti.
Postavlja se glavno pitanje. Možemo li uopće suosjećati s njima? Može li se na ubojicu gledati kao na pozitivca? Znate onu uzrečicu – Heroj je heroj sve dok negativac ne ispriča svoju priču?
Očekivala sam da će moj odgovor biti – da, razumijem ih. Nisu normalan par da se razumijemo, ali shvaćam odakle potječe poriv za ubijanjem. Možda zbog posljedica užasnog djetinjstva, ružnih životnih situacija, povrijeđenosti, propale ljubavi…
No nije se tako dogodilo. Izostala je dubina, pozadinska priča, razlog zbog kojeg likovi imaju taj “hobi”. Sve je dovelo do zaključka da su jednostavno takvi, loši ljudi.
Uz sve to, meni je bila predvidljiva. Pogodila sam zaplet, rasplet pa i sam kraj.
Moram priznati da je knjiga uvrnuta, prepuna crnog humora i nesvakidašnjih situacija zato jer je pisana s gledišta ubojice. Kada bih je ocjenjivala, dala bih joj solidnu trojku od maksimalne ocjene pet zbog manjka dubine i loše napravljenih likova.
Reina Reed
