Dolazak stočnih vagona punih ljudi u naj zloglasniji koncentracijski logor Auschwitz za mladog vojnika Hansa bio je znak za još jedan naporan dan. U kolonama preplašenih, izgladnjelih i mrtvih ljudi on nije vidio ništa, za njega su oni bili samo broj.
Članovi Sonderkommanda, logoraši zaduženi za rad u krematorijima, skupljali su mrtve i odvozili ih da ih što prije pretvore u prah, u pepeo. Svakodnevno su radili isto i davno su prestali brojati žrtve.
Svi u logoru znali su da su im odbrojani dani, ali nekolicina njih nije se htjela predati takvoj smrti, jer radije bi umrli od vlastite ruke nego od neprijateljske. Kovali su planove, organizirali otpor i zadnjim atomima snage uputili se u bitku za koju su već unaprijed mogli naslutiti kako će završiti.
Ovaj roman prvobitno je napisan kao scenarij i od njega je trebao nastati film i premda je “prerađen” u njemu se i dalje osjeti taj scenarijski stil. Nije mi to smetalo, jer sama radnja vuče na čitanje i sa svakom stranicom donosi novi zaplet. Radnja je teška, toliko da mi se stegnulo srce i na pojedinim mjestima nisam mogla suspregnuti ljutnju zbog nastale bezizlazne situacije kao ni tugu koja me zbog nje obuzela.
Karolina Obradović
