Da počnem s onom dobra vijest, loša vijest situacijom. Ne znam koju biste vi izabrali, ali ja uvijek prvo biram lošu.
Loša vijest je da sam pala na izazovu koji sam sama sebi zadala. Premda to nije nikakvo iznenađenje jer sedam dana smirenosti, ljubaznosti i nasmijanosti zaista je bio veliki zalogaj za zagristi.
Dobra vijest? Izdržala sam čak četiri dana, i to zato što sam bila na slobodnim danima, jedva da sam napuštala kuću. Peti dan sam bila primorana ići na posao i tu je sve krenulo nizbrdo.
Vjerujem da svi imamo te dane kada se čini da nam ništa ne ide od ruke, mrzovoljni smo čak i prije nego što ustanemo iz kreveta i čini se da nam sve kvari raspoloženje. Ponekad je to loše raspoloženje opravdano i ima razloge zašto je takvo, a ponekad jednostavno ne znamo zašto, krivac ne postoji.
Konkretno za taj dan kada mi je sve krenulo nizbrdo pronašla sam nekoliko krivaca. Prvi i glavni je definitivno nedostatak sna. Opterećena što moram ustati ranom zorom dok je sve još u mraku, hladno je i smrznuto, nisam zaspala na vrijeme. Shodno tome raspoloženje mi je bilo na nuli, a mentalna pripremljenost za radni dan čak i u minusu. Nije pomoglo ni ono “dobro jutro ljepotice” odrazu u ogledalu jer nisam se dovoljno razbudila da bih isto uopće izgovorila.
Na poslu sam doživjela odražaj na svoje loše raspoloženje i to bih možda navela kao drugog krivca. Osjetljivost i reakcija na tuđe raspoloženje. Kako na osmijeh i ljubaznost većina reagira isto, tako funkcionira i u obratnom smjeru. Na namrgođenost i ljutnju dobit ćete isto to, samo najvjerojatnije u deset puta gorem obliku. Ili ćete jednostavno zbog svog lošeg raspoloženja to doživjeti intenzivnije. Tako su ljudi oko mene činili jednu razdražljivu gomilu koja je mene pretvarala u kraljicu lošeg raspoloženja. Godzilla mi nije bila do koljena.
Ne moram ni spomenuti da sam jedva dočekala kraj radnog vremena kao i to da stignem kući i u miru popijem kavu.
Nervoza je neznatno popustila, a ja sam se bacila u razmišljanje. Što se dovraga dogodilo? Zašto se nisam mogla prisiliti na dobro raspoloženje?
Izgleda da ne postoji gumb s kojim to možeš regulirati onako kako sam ja zamislila. Svaka čast onima konstantno nasmijanima i dobro raspoloženima, čak i poznajem neke žive primjerke, i zaista nisam sigurna kako im to uspijeva. Ali ono što je zanimljivo da njihova dobra raspoloženja mogu popraviti moje loše. Možda ne u velikoj mjeri, ali dovoljno da ne poželim sama sebi odgristi glavu.
Znači li to da raspoloženje okoline utječe na moje? Čini se da je tako. Je li i kod vas to slučaj?
Sad sam spremna za novi izazov, ovaj put bez vremenskog roka. Pokušat ću okružiti se pozitivnim ljudima, slušati njihov smijeh i upijati dobro raspoloženje. To je prilično težak izazov zbog toga što je takvih ljudi sve manje.
Naravno da se nameće i logično pitanje zašto ja ne bih bila ta osoba. Možda si čak dam za dodatni zadatak saznati kako to postati. Teoriju već znam, ali prenijeti tu teoriju u praksu, nemoguće pretvoriti u moguće, bit će veliki izazov.
I za kraj ovog teksta da pročitate nešto pametno, citat čovjeka koji je za razliku od mene vjerojatno znao što piše i govori.
“Najviše su potraćeni oni dani u kojima se niste smijali.” E. E. Cummings
Kolumna: Na valovima riječi – Anna H.
