Udanu za inteligentno
naočitog belzebuba,
što me naučila
nepromišljena trauma?
Tamo gdje
vladaju zakoni
uličnih kodeksa,
neprijatelji u obliku
anđela su
među nama.
U carstvu
podzemlja,
eksploziva
i kriminala –
nema mjesta
pokajanjima.
Ondje trajno
dominira oružje
umjesto poljubaca.
A ti živiš tek tako,
bez imalo žara
u svojim atomima.
Tvoja se
buntovnička narav,
uvelike kosi
s vlastitim
vrijednostima
i poimanjima.
Ozloglašeno etiketiran
počinjenim zlodjelima,
mimikrijom uhođenja
skrivaš kolaps uma.
Dok te s onu
stranu svjetova,
netko naizgled
opravdava u bujici
nadolazećih redaka.
Zatočena unutar
komore užasa,
mentalnim segmentom
nepostojećeg straha –
paradoksalno
zamirem u pjesmama.
Gledam svoje
raskrvavljene
zglobove,
kako mi šapuću
melodiju strave…
Tko sije
pradavna zla
u našim redovima?
Odavno ne zazirem
od višestrukog
poništavanja sebe.
Da bi preživio
u čoporu vukova,
svakako moraš
potisnuti sve
sentimente…
Suštinom
svega i ničega,
snažno se praviti
kao da te ništa
na dotiče…
Sve dok te ne
razori neka
banalna sitnica.
Pa ti se duša prelije
u trilijune kapljica –
žalovanja za minulim
godinama nepovrata.
Ali razmisli
još jednom,
crna ljubavi…
Tvoj inferno,
ta osobitost pada
ne mora biti
i moja zadnja
presuda…
Lorena Vojtić
