Noć, moja najvernija prijateljica.
Šutimo i razgovaramo,
Plačemo i smijemo se zajedno.
Pre nekih večeri razigrane,
Večeras, na zabavi šarene.
Ponekad, imamo društvo.
No, najčešće smo obje same.
Svaka sa svojom tamom,
I tako svake večeri iznova.
Ljubomorna kad se pojaviš.
Luta kad mi ukradeš osmijeh.
Ne zamjeraj, voli me samo za sebe.
I ona kao ti, samo za sebe.
Volim je samo noću.
I ona ljubomorno čuva te trenutke.
A ja…?
Ja…
Ja nju prosto obožavam.
Nakon tebe, obožavam je.
Zaslijepljena, tražim svoju sjenu.
Kao s noći, tango plešem bez gorčine i boli.
S njim znam sve korake.
I, nakon tebe, svaki put ponovno učim kako otići.
Ponavljam, sjećam se koraka.
Ne, nisam ih zaboravila, ni na tren.
Samo se prisjećam, da sutradan ne bole.
Sad je već je jutro
Grudi su mi se prazni,
nije zrak ovo što udišem,
nego pepeo…
Pepeo naših kostiju
umornih od čežnje.
Nemam puls,
još u meni kuca tresak
zatvorenih vrata,
a tvoja sjena još uvijek stoji
odlučna na zidu.
Usne su mi presušile,
okus jagoda bledi s poslednjim zbogom…
Riječi se stide svoje beznačajnosti
kad ih izgovaramo prekasno.
Ne gledamo više u nas,
nego kroz nas…
Kamo idemo poslije smrti?
Kamo idemo poslije ljubavi?
Viktorija Stojovska
