Ustala sam nevoljko,
jer dom je moj prazan,
danas.
A dug, bit će.
Ipak, raspolažem,
misao mi usni osmjeh vraća.
I osjećaj širine tjeskobu raspline duha.
Nečime raspolažem ipak.
Danom, koji dug bit će.
Ne mora i prazan.
Slobodan je prostor i vrijeme koje traje.
Oko mene i u meni,
pa ipak.
Neki nestrazmjer između ovoga dvoga
kao da mi mira neda.
Mir izvan sebe potražim u jednakostima
i razlikama i već lakše čutim.
Puno je toga na raspolaganju,
čak i slijepima kod očiju
kada srce je spremno na uvid.
Raspolažem uvidima danas.
Snagom, voljom i vjerom
u tajne života,
pred kojima sam ponizna i mala.
Na raspolaganju sebi i drugima.
Marijana Martinčić
