Raspadam se
u komadiće
sitne poput puzzli
što ih ponovno
nečija ruka
mora sastaviti…
No neki utori već
su previše iskrzani
da bi savršeno
odgovarali svaki
na svoje mjesto
ostavljajući me
na milost i
nemilost vremenu
što neumorno juri
prema naprijed i
ne pita me
mogu li mu i dalje
pratiti korak
dok vjetrovi nemilosrdni
pušu prodirući
svojim ledenim prstima
sve do moje izmučene duše
ostavljajući me na
pola puta
između sna i jave
na onom starom putu
gdje ni koraci
više ne odzvanjaju
jer staze su njegove
odavno zaboravljene,
dok uspomene se
u hropcu posljednjem
kovitlaju da
prošlosti u zalog
budu
ostavljene…
Martina Kopić
