Noć mi te donosi
na svojim krilima
kao najljepše priviđenje
satkano samo od
želje moga usahnuloga
srca obavijenog ovim
strašnim mrazevima
što dozivaju zimu
svojim hladnim iglicama
ostavljajući me u
nemirnim vodama
razasutih fantazija
dok iznutra gorim
od te hladnoće i
borim se da dođem do
toliko potrebnog zraka,
a onda noć donosi
olakšanje
toliko potrebne mi
topline
dok tvoj lik lebdi
poput fatamorgane
ispod sklopljenih
mi očiju…
Martina Kopić
