Dan ko zna koji je po redu… zna zidni kalendar.
Mi ljudi smo dane pustili… pustili smo godinu cijelu.
U nekom je neobičnom odijelu.
Nismo ga mi krojili… ni šavovima to odijelo spojili.
Izvan svega smo… a u svemu smo oko nas.
Koliko je u mislima buke.
Ove naše ruke da mogu uhvatile bi maslačke u letu još u proljeće.
Spajamo dane zihericama i papire stavljamo na jednu špagu… o da li smo bar nečemu ove godine na tragu.
Kakav preokret za cijeli svijet kakvo prelamanje jedne linije na mnogo njih… izvuče nas iz ovog sna poneki stih.
Koji je ovo film i šta mi radimo u njemu?
Mi smo uloge u napisanom scenariju… naučili smo tekstove iste riječi ponavljamo šta ne vidimo a cijelo vrijeme gledamo.
Ili su filmovi sa ekrana izašli u osvit dana pa se skrili među nama.
I mi sami kao da smo zalutali… a možda… eto možda smo mi tamo gdje su filmovi.
Filmovi koji nisu iz naše priče a koji nam u ovom stvarnom svijetu na realnost liče.
Dišimo ljudi, nađimo tračak nade iza ograde da nam se naš svijet od nas samih ne ukrade.
Budni otvorimo oči, pustimo korake, uhvatimo na dlan sunčeve zrake i poneku pahulju da osjetimo da godina zna kojim stazama idu ljudi probuđeni iz sna.
Milena Vujinović
