Ne nije to suza
što blista mi
u kutu oka
to je samo kap
magle ove
teške, jesenje
dok koračam
zaostalim tragovima
vraćajući se ni
sama ne znam gdje
ni čemu
I ne nisu mi
to pogrbljena ramena
od pritiska tuge
već je to zbog
ove hladnoće
što prstima svojim svira
svuda po mojoj koži
I ne
ne kunem ovaj
vjetar što poigrava
se mojom kosom
povremeno mi
zaklanjajući pogled
na put kojim koračam
zamećući tragove
kojima sam pošla
ne bih li odustla i
okrenula se prema naprijed
umjesto da gledam unatrag
tamo gdje me više
ništa i nitko
ne čeka…
Martina Kopić
