Zadnjih dana često plačeš, ne znam kako da ti pomognem djevojčice moja?!
Kako da tu tvoju bol, tvoj križ koji već tako malena nosiš stavim na sebe?
Zaspala si plačući, ležim kraj tebe i tražim kako da ti pomognem.
Sa suzama u očima te slušam kako dišeš, kako si utonula u san, a mene kćeri moja duša boli jer ti ne mogu pomoći.
Molim se Bogu da da neki znak, da mi pokaže put kojim da te vodim, a s one strane samo tišina.
Što si ti tako mala toliko zgriješila, još nisi ni počela živjeti, a toliki teret nosiš na svojim leđima?!
Ne mogu zaspati, kao i mnogih dana i večeri, suza suzu lije jer ne znam… jednostavno ne znam kako da ti pomognem.
Oprosti mi kćeri, što nisam majka kakvu zaslužuješ, možda bi neka bolje znala, bolje se trudila, bolje gonila druge da ti pomognu…
Oprosti mi, dok ti spavaš, tvoju majku duša boli, a suze liju, jer sam izgubljena u svemu.
Susan Day
