Ispričat ću vam pripovijest koja je posve istinita. Da nije istinita ne bih je tako dobro pamtio!
Bio je to slet planinara Hrvatske prije više od deset godina.
-Jel’ ga vidiš?! – upirao se moj najbolji prijatelj Josip Mamuza, zvani Jozaga, u vjetrobran svojeg pomodnog es-u-ve-a, negdje zacijelo iz Transilvanije: (To nije es-u-ve! – ljutio se Jozaga – nego jeftini radni terenac, osim toga iz Renola!).
-Rekli su da izgleda kao čovjek koji leži!
A „On“ je bio, naravno, Klek u Ogulinu. Čak sam čuo da tamo ima vještica! Uh, da mi je koja mlada, gola na metli! Ma bio bih spreman neke šljive što danas reklamiraju platiti, samo da milokliz uposlim. Ja, debeli krmak, koji cijeli dan sjedi pred nekoliko monitora – tako na poslu, tako doma – jedva sam se do planinarskog doma popeo.
Kaže Jozaga: – Ti nećeš gore, na vrh?
-Ma, ne mogu, čovječe!
Dok je sišao ja sam već udario dva mesna doručka. A poslije smo se napatili pronaći mjesto negdje u okolici da uguramo šator.
Ja inače hrčem jače od Jozage, ali ovaj put oči su mi bile velike. Baš kad sam mislio da ću zaspati kao beba – nikako san na oči. I upravo kada zavlada tišina, kao da je netko u prolazu vukao nokte po najlonskom tkanju šatora. Kad nisam umro! A potom zvuk nekih papaka, kopita, što li! Upravo kraj mene! Aaah, vrag! Samo sam se očima usudio micati!
Ali, ne dade mi vrag mira, odškrinuh rasporak na šatoru kako bih virio. Ne bijaše vraga, ali bile su tamo! Dvije u prolazu, ali ne gole! Nažalost, ne gole! Vrag mi opet ne dade mira, znao sam da one rade gole pa se izvukoh, misleći da me nitko neće primijetiti. I tako sam ih ja pratio do neke livade. Tad ugledah veliki kotao i taman kad zinuh, nekakav trozubac bocne me u guzicu. Onesvjestih se od straha.
Sanjao sam da se znojim i kad se probudih bio sam u kotlu.
-Za ime Boga! – zavrištah. – Što to radite?!
-Saft od Slavonca! – reče jedna koja se spremala da me promiješa.
-Ma, volimo mi Hrvate! – plakao sam.
-Šuti! – reče ona lupnuvši me po glavi velikom kuhačom. – Podnesi to kao muškarac!
Odjednom dođe nekakva u narodnoj nošnji.
-Je li čist? – upita.
-Da ne može bolje! – odgovori kuharica.
-Večeras je poseban dan – reče ova u nošnji. – Tematska večer. Pogledaj ovu nošnju!
-Ma, ne razumijem! – kukao sam.
Tada bolje pogledah i nošnja mi se učini poznatom. A, ma, kako mi je mogla biti poznata nošnja na Kleku? Jedino ako je, pa… slavonska!
-Da, da – klimala je glavom – večeras se ženiš!
Ja padoh u očaj, kao da to nije bolje nego biti skuhan.
-Ali ja ne bih da se ženim!
-Eto ti muškarca! Pričaju bajke i lovačke priče, a kad treba skakavac da skoči onda mu treba misa da se održi!
Tada se odjednom začuje mobitel. Jedna se okrene da se javi i svi naćuliše uši.
-Koji je to jezik? – zinusmo.
-Uh! – prekine ona i okrene se nama. – Prosim, Slovenščina!
Nastade auzmeš-čušpajz:“Što radi Slovenka među hrvatskim vješticama?!“ A mi, naravno, ni Slovence ne volimo.
Ja iskočih i pobjegoh i tada u mraku udarih u jedno drvo: – Joj! – trljao sam čelo dok se sunce dana teško probijalo kroz crnogoricu.
-Ljudi! Nema smisla da je ovako daleko došao noćas po mraku! Ajmo nazad… – reče netko u uniformi GSS-a.
-Tunja! – jedan glas viknu.
-Ne idite! – izronih. – Tu sam!
-Pa, kako? – pitali su se.
-Ampak sem vam rekla! – učini mi se poznato.
-Ahahahaha! – zagrli me Jozaga. – Milokliz je radio!
-Ih! – reče ona. – Tudi maša mu ni pomagala!
Gabrijel Barišić
