U dubini, tišini i milini
sklopili smo savez.
Bez pozdrava, bez rukovanja.
Možda su se i mimoišli naši vanjski trenuci zajedništva.
Negdje na pola puta,
između tebe i mene
niknulo je povjerenje.
Lebdilo je dugo iznad površine spoznaje.
Kao magla iznad vode u jutrima ranih jeseni.
Bit’ će da nas i jesen naših života časti suptilnim magnetizmom međusobnog privlačenja.
Kako samo godi
tvoje povjerenje.
Koliko sam ti zahvalna,
a da to nit’ ne znaš.
Marijana Martinčić
