Život nas od rođenja stavlja na put koji nam je negdje zapisan namećući nam stvari za koje možda i nismo spremni. Od učenja osnovnih životnih stvari, preko školovanja, uzdizanja tijela i duše na neku malo višu razinu, sve dok konačno ne kažemo da smo dosegli ono čemu smo godinama kroz život težili.
A, od procesa koji prolazimo na svom putu do cilja, mnogi se umore, odustanu, prestanu da se trude i jednostavno samo ostanu tu gdje jesu-dokle su dogurali.
Postanemo umorni od svega lošeg, od neuspjeha, od ratova, svakodnevnih borbi prvenstveno sa samim sobom, a onda s drugima. Postajemo umorni od loših ljudi, od lažnih prijatelja, od zlobe, zavada, tračeva, svađa.
Umorni od toga što se trudimo održati svoj obraz svijetlim, što pokušavamo biti dobri prijatelji, pošteni suradnici, vjerni ljubavnici, a sav taj trud na kraju nam ispadne uzaludan.
Svijet se promijenio, ljudi su se promijenili, sve se okrenulo naopako. Umorni smo od trčanja za ostvarenjem snova, za postizanjem ciljeva, umorni od toga da dosegnemo savršenstvo, a ni svjesni nismo da smo nekome savršeni baš tako nesavršeni. I da nam ne treba stotine poznanika ni lažnih prijatelja. Ni stotine ljubavi koje će boljeti. Treba nam jedan iskreni drug, i jedna osoba koja će nas umorne od svega najviše voljeti.
Senka Ilić
